Tko će za samo 3.000 eura raditi vrlo ozbiljan posao?
Previše je nakaradnosti, licemjernosti i populizma u društvu da bi se samo tako priznalo kako su dosadašnje plaće predsjednika države, premijera i ministara bile preniske, podcjenjivačke i nedovoljne za obavljanje tako važnih poslova, obrnuto proporcionalne odgovornostima koje te funkcije nose sa sobom. Lakše je kao pokvareni gramofon vrtjeti istu ploču koja preskače na istom mjestu te ponavlja istu muziku i identičan tekst. Slušatelj se toliko navikne na tu nepravilnost i besmislicu da mu to postane normalno, kao što je valjda normalno da građani, anketno upitani o povećanju financijskih prava političara, prečesto pružaju argumente koji su neutemeljeni, ali u javnom prostoru, kad se političare pljuje i obezvređuje, zgodno zvuče. Fora je u eter reći da su političari, posebno oni na funkcijama, lopovi i kriminalci…
Neto iznosi manji od tri tisuće eura, koliko su se dosad kretale plaće najviših dužnosnika, nepoticajni su za bavljenje ozbiljnom politikom. Čovjek uključen u izvršnu vlast vrijeđa svoju zdravu pamet i sam sebe ponižava pristajući na težak i zahtjevan posao, a radeći za plaću koja bi mu, s korištenjem njegovih specifičnih znanja, u realnom sektoru mogla biti puno viša. Doduše, njegov izbor politike, umjesto karijere u nekoj korporaciji ili u nečem isplativijem, isključivo je njegov problem.
Nitko nikoga ne tjera u Vladu ni na takve poslove, ali netko to mora raditi, pa kad već radi, kad u ime građana, u okviru parlamentarne demokracije i našeg političkog sustava, mora kreirati i provoditi određene strategije, kad odlučuje o smjeru i načinu razvoja, kao i o političkim prioritetima kojima se hipotetski zdravstvo i socijala forsiraju, naprimjer, više od kulture i sporta, ili kad se donose odluke kojima se umjesto dodatnog ulaganja u željeznice i brodogradnju smjer zaokreće prema slavonskim i dalmatinskim poljoprivrednicima, onda netko ili neki koji su odgovorni za osmišljavanja i realizacije za to moraju biti plaćeni više od dosadašnjih 2.500 ili 2.800 eura. Ulog je velik pa neka plaće budu sukladne tome.
Nije, nažalost, politika u izvedbi hrvatskih političara najčasniji posao. Otvorene istrage i potvrđene optužnice protiv ministara dokaz su korumpiranosti, slabosti sustava i lošeg kadroviranja. Tragedija su oni koji ne znaju ni osnovne podatke o svom završenom fakultetu, običan čovjek odmah primijeti njihovu potkapacitiranost, zapita se odakle je ovaj zalutao, no sve to opet ne znači da predsjednik, premijer i ministri moraju raditi za neadekvatnu i prenisku plaću. Poanta je da se povećanim plaćama, o čemu je donesena politička odluka, ne nagrađuje predsjednika, premijera i ministre za kvalitetno obavljen posao, nego se štiti dignitet funkcija. Sutra će na njihova mjesta doći neki drugi, časniji ili nečasniji, više ili manje sposobni. I oni će imati pravo na plaću koja će biti sukladna odgovornostima za ono što rade i što to sa sobom nosi.
Kvaliteta rada predsjednika, premijera i ministara ogleda se u standardu života građana, percepciji države kao uspješne, dojmu o pravednosti. Ipak, najvažnija potvrda radi li Vlada dobar posao dobije se na izborima kojima se odlučuje hoće li doći do smjene vlasti. Test, kao i potvrda kvalitete rada političara, su izbori, a ne visina plaće.
Radi stabilnosti i vjerodostojnosti političkog sustava valja obraniti princip o plaćama koje moraju biti veće nego što su donedavno bile. Imena onih koji na njih imaju pravo su nebitna. To su samo prolazne osobe na trenutnim funkcijama. Suština je, dakle, da se plaćom većom nego dosad štiti kredibilitet funkcija.
Nije jednostavno procijeniti jesu li nove plaće ipak malo pretjerane ili su baš pogođene, no onakve kakve su dosad bile više nisu imale smisla. Uostalom, veće plaće znače i da građani opravdano imaju veća očekivanja od onih koji ih primaju. Nije to loše znati.
Autor
