Bivši ekonomist u Marčani proizvodi tone bobičastog voća

Prije nekoliko je dana počela berba malina i borovnica, a sad kreće i branje prvih kupina i ribiza u OPG-u Istarska boba u Marčani. Najveća je to površina u Istri, prema našim saznanjima, pod bobičastim voćem. Brojke su stvarno velike – zasadili su više od sedam tisuća sadnica malina, 1.500 sadnica borovnica i uz to kupine i ribiz. Postali su u kratkom roku renomirani proizvođači s juga Istre koji svoje proizvode plasiraju i u jednu od najvećih hotelijerskih kuća u Istri, a ostatak u direktnoj prodaji na vlastitoj parceli u Marčani te u Puli i Poreču.

O tome gdje se sve i kada može kupiti njihovo svježe bobičasto voće možete pronaći na Facebook stranici OPG-a. Ove godine bi, kažu, trebali ubrati šest tona voća, a od iduće godine plan im je da ta brojka prijeđe i deset tona. Računaju da će otprilike mjesec dana brati borovnice, dok bi malina trebalo biti do listopada pa čak i studenog. Kupine će, pak, nuditi do kraja srpnja.

Prvi put kad smo upoznali Gordana Pejkovića, vlasnika OPG-a, a bilo je to kad je tek počinjao sa sadnjom i sramežljivom proizvodnjom 2021., usred korona krize, pomislili smo da je čovjeka malo udario taj prinudni boravak kod kuće pa je iz hira odlučio baviti se poljoprivredom. Jer do tada Pejković, koji je gradsko dijete, Puležan, nije bio poljoprivrednik već ekonomist! Znao je vikendima pomagati na jednoj parceli, ali ništa to nije bilo ozbiljno.

Onda je u oglasniku vidio da se prodaje parcela od 3,5 hektara u Marčani i tu je sve počelo. On i njegov punac Čedo Mandić prionuli su poslu i obraslo zemljište doveli u red. Danas ono izgleda kao apoteka. Imaju i vlastiti izvor vode kojim navodnjavaju nasade, a seže 200 metara duboko u tlo.

Malo je onih koji bi u posao, pogotovo ovako težak, krenuli usred korona krize. Procjenjujemo da smo i dalje izvan tih nekih ustaljenih regula i nastavljamo dalje istim tempom, kaže danas Pejković.

„Još uvijek učimo kako se radi, ima tu i pokušaja i pogrešaka“

Vjerojatno je bilo trenutaka kad je pomislio da mu ovo nije trebalo, ali bilo bi ipak previše savršeno da nije tako. Naravno da ne ide uvijek sve po špagi. Tako su dio malina morali ukloniti zbog bolesti koja ih je napala. Sad su ih zamijenili novim sadnicama, ali s njima treba pričekati za puni urod. „Još uvijek učimo kako se radi, ima tu i pokušaja i pogrešaka“, iskren je Pejković.

Ovo svakako više nije, ako je ikada i bila, avantura. Pejković i Mandić su svakodnevno na parceli, imaju i stalne zaposlenike. „Sve više nam je potreban profesionalniji pristup. Neko romantično doba da se sve može napraviti na ho-ruk više ne funkcionira. Treba biti sustavan, surađivati s fakultetima, stručnjacima. Ove godine smo stavili novi sustav zalijevanja. Imamo cijeli metodologiju kako zalijevati i prihranjivati“, kaže Pejković.

Ono što mu teško pada u poslu jest papirologija. Ističe da više vremena izdvaja da bi se bavio njome nego za ono što bi mu trebao biti prioritet, a to je rad na zemlji. „Poljoprivreda je sama po sebi zahtjevna, a mi smo još novi u tome pa kad na to još dodamo papire, onda nam bude jako teško“, kaže.

Iako nama njihov plan da ove godine uberu oko šest tona bobičastog voća zvuči više nego dobro, Pejković je puno stroži. „I prošle i ove godine smo imali podbačaj u odnosu na naše potencijale, ali učimo. Naša ciljana proizvodnja je iznad deset tona. Imamo još prostora za širenje, a možda će nam se jednog dana otvoriti i neki fondovi da možemo otuda povući nešto sredstava. Jer sve što smo do sada napravili, napravili smo vlastitim sredstvima!“

"Lokalni ljudi mogu doći kod nas na samostalno branje"

Pejković kaže da s Općinom Marčana dobro surađuju, da im ona pruža administrativnu i komunalnu podršku, ali od njih ne očekuju nikakvu pomoć financijske naravi. „Županija, pak, ima svoje prioritete. Njima je u fokusu maslinarstvo i vinarstvo. Na nama samima je da se pokažemo i da dokažemo da je i ovo zanimljiv proizvod kako za lokalno stanovništvo tako i za popunjavanje turističke ponude. A jednog dana možda ljudi, koji danas odlaze u maslinike i iz prve ruke doživljavaju što Istra ima za ponuditi, dođu i kod nas. Već imamo akciju da lokalni ljudi mogu doći kod nas na samostalno branje, a jednog dana kad se proširimo možda budemo i dio turističke ponude.“

Dok s Pejkovićem obilazimo nasade razmišljamo o tome kako sve uspiju pobirati i na koncu obrati. Naime, u ovom se OPG-u svaki plod bere ručno. Radne snage fali posvuda, pa i turizmu, a možemo misliti kako je tek u poljoprivredi. No, Pejković nas nakratko iznenađuje. Kaže da su se ove godine uspjeli posložiti, pronaći radnike. „Mi još uvijek odolijevamo tome da zapošljavamo strance, ali od sljedeći godine mislim da će biti teško izvedivo pronaći dovoljno domaćih radnika. Oni su nam uvijek prioritet, ali ih nema. Prošlih smo godina puno radili sa studentima, no ove godine nitko nije bio zainteresiran, svi odlaze u turizam“, zaključuje.

Kao što su i bili najavljivali kad su tek počinjali s proizvodnjom, OPG Istarska boba ne prodaje isključivo svježe ubrano voće. U ponudi imaju sirup od malina, ali i džemove od malina i kupina. (Bojan Žižović)