Ženi obećali prodati auto, pa ju nasamarili i podijelili si novac. Sud je presudio nakon čak 13 godina!
Općinski sud u Pazinu nedavno je presudio trojici muškaraca koji su jednoj ženi na području Umaga obećali prodati auto, pa ju potom nasamarili i podijelili si nemalih 103.800 kuna. Prevaranti su bili vrlo domišljati i besramni, a gospođa lakovjerna. Ipak, još je veći apsurd što je sud u ovom predmetu presudio nakon čak 13 godina. Pitanje je jesu li sve stranke uopće žive!
Neutvrđenog dana tijekom srpnja 2010. u Umagu, s ciljem da se nepripadno novčano okoriste, muškarci su se dogovorili da će nesretnoj ženi ponuditi nabavu osobnog automobila marke Audi A4 za cijenu od oko 100.000 kuna i trošak carinske deklaracije od 3.800 kuna, iako nisu imali namjeru da auto nabave, već da dobiveni novac međusobno podijele i uzmu za sebe, stoji u presudi.
To što su naumili, na koncu su i ostvarili. Žena je, vjerujući u istinitost njihovih obećanja, dana 2. kolovoza 2010. u Umagu dala prvooptuženom 18.800 kuna, a 23. kolovoza 2010. u Zagrebu 85.000 kuna, kojom prilikom su ponovo obećali da će joj auto predati sutra, no auto joj nisu predali već su joj govorili da sređuju dokumentaciju. Novac su prema unaprijed stvorenoj namjeri zadržali za sebe, čime su sebi pribavili, a ženu oštetili za ukupno 103.800 kuna.
Time su muškarci počinili kazneno djelo protiv imovine - prijevarom. Sva trojica su dobili godinu dana zatvora, ali uvjetno. Dakle, kazna se neće izvršiti ako u roku od četiri godine od dana pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno djelo.
Iz iskaza oštećene sud je utvrdio da su optuženi tvrdili da imaju sklopljen ugovor s jednim ministarstvom za prodaju automobila pa su joj ponudili da odabere jedan od tih automobila. Oštećenica je imala u njih povjerenja, prihvatila je otići u Zagreb, pri čemu su joj rekli da postoji jedno vozilo i to Audi A4 koje je u dobrom stanju i koje bi bilo dobro kupiti te su joj odmah rekli i konkretnu cijenu od 105.000 kuna. Ona je po njihovoj preporuci bila spremna kupiti to vozilo i isplatiti navedeni novčani iznos. U Zagreb su se uputili svi zajedno, odnosno njih troje, te ih je tamo dočekao treći optuženik na jednom parkingu, odvezao ih je pogledati automobile koje su promatrali preko jedne žičane ograde. Oštećenica je navela da je jednom od muškaraca isplatila kaparu da bi on podmirio troškove ishođenja dokumentacije i to u visini 18.800 kuna. Taj iznos je isplatila nakon što su se vratili iz Zagreba, točnije 2. kolovoza 2010. Isplatu je izvršila u caffe baru 'Dante' i tada joj je muškarac izdao potvrdu o primitku kapare, na jednom listu papira uz pečat neke firme, vjerojatno njegove. Nakon otprilike 20-ak dana od uplate kapare, zvao ju je isti muškarac i rekao da je pripremio svu dokumentaciju vezanu za kupoprodaju i registraciju vozila i da se može pristupiti finalizaciji.
Dogovorili su se ponovno otići u Zagreb po vozilo, te je oštećenica ujutro na dan putovanja za Zagreb u Erste banci podignula ostatak kupovnine u iznosu 85.000 kuna. Taj novac je ponijela sa sobom u Zagreb. Tamo su se ponovno susreli s jednim od optuženika i sjeli na piće u jedan kafić. Tada su bili prisutni i sestra oštećenice i njezin suprug. Neko vrijeme su se zadržali u kafiću, a ranije, još tijekom vožnje za Zagreb, jedan optuženik je oštećenici rekao da se ne mora brinuti i da on može svu proceduru sam riješiti ako ne stignu na vrijeme, te da je dovoljno da mu ona da svoju osobnu iskaznicu i ostatak novca.
U jednom trenutku su se sva trojica optuženika ustali želeći napustiti kafić u kojem su se nalazili, pri čemu je jedan rekao da više ne stignu taj dan preuzeti vozilo, što su drugi potvrdili. Pošto je oštećenica imala povjerenja, predalai im je iznos od 85.000 kuna i osobnu iskaznicu. Nakon toga su joj njih trojica rekli da samo kaže gdje i da će joj sutradan dovesti automobil s dokumentacijom.
Idući dan nitko joj se nije javljao, ona je već ujutro pokušala kontaktirati jednog, ali bezuspješno. Dana 25. kolovoza 2010., nakon ponoći, oko 1 ili 2 sata ujutro, porukom joj se obratio isti muškarac navodeći da je sve uredu i da se ne brine jer da će drugi optuženik sve riješiti. Međutim, ni tijekom 25. kolovoza ništa nije riješeno. Drugi dan se oštećenica vratila u Umag i odmah otišla u kancelariju kod prvookrivljenika i tamo ga je zatekla. On se nešto izvlačio i izmotavao, stoji u presudi, prebacivao je odgovornost na drugog optuženog i još jednog muškarca koji je navodno bio zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova i zadužen za prodaju automobila u vlasništvu Ministarstva.
No, niti nakon tog razgovora ništa se nije riješilo, oštećenica je zahtijevala od prva dva optuženika da joj potpišu zadužnicu. Oni to nisu željeli učiniti, ali je jedan od njih preuzeo odgovornost i rekao oštećenici da i sam ima neki automobil koji mu nije isporučen, a uplaćena je cijena istom Ministarstvu te da čim 'izvuče' jedan automobil, bez obzira radi li se o njegovom ili od oštećenice, da će joj taj automobil isporučiti.
Nakon toga je prvooptuženi mijenjao brojeve telefona i poslovni prostor tako da se oštećena s njim više nije čula, dok se je još neko vrijeme čula s drugim, i to otprilike još godinu dana. On se stalno nešto izvlačio i navodio nekakve razloge opravdavajući zašto joj automobil nije isporučen. Nakon tog razdoblja nije se više čula ni s njim, tražila je od njih potvrdu o uplati sredstava Ministarstvu, ali takvu potvrdu nije dobila i rečeno joj je da je novac na nekom računu. Kada je zahtijevala da joj se novac konkretno vrati, rečeno joj je da je novac na tuđim računima i da ga se ne može vratiti. Također je tražila neki dokaz da automobil uopće postoji, ali ni to joj nije predočeno.
Autor
