Porečka Ironwoman proslavila 60. rođendan i još pobjeđuje na triatlonu!

Mi triatlonci smo svi ovisnici o tim hormonima koje opisujem u knjizi, o sreći koja nam kola krvlju nakon utrka. Jednostavno nismo normalni, ne bih vam to poželjela, kazala je poznata porečka triatlonka Đurđica Orepić na prvoj istarskoj promociji svoje knjige „Ironwoman: moja priča“, u izdanju Frakture, koju je održala u vinariji svog partnera Ivice Matoševića u Krunčićima.

Ali nije to bila obična promocija, bila je to je ujedno i rođendanska fešta Đurđice koja je napunila 60 godina, a i dalje nema naznaka da će se prestati baviti sportom koji joj je očito toliko obilježio život, bez obzira što se njime počela baviti relativno kasno, da ju je inspirirao da napiše i knjigu.

Njena knjiga, međutim, ne govori samo o sportu, već o puno više stvari, o samom životu. Đurđica je već tri puta sudjelovala na svjetskom prvenstvu u triatlonu na Havajima, ali ni tu ne misli stati. Prije dva tjedna pobijedila je na najtežem europskom Ironmanu na Lanzarotima. „Triatlonom ću se“, kaže Đurđica, „prestati baviti kad to više ne bude strast. Vjerojatno ću naći neku zamjenu, možda počnem svirati bubnjeve, ne daj bože.“

Bubnjeve na fešti nije zasvirala, barem do trenutka dok nismo otišli, ali je zato bio neprocjenjiv gušt družiti se s njezinim i Ivičinim prijateljima uz čašu vina i pokoji zalogajčić. Bili su tu, između ostalih, redatelj Rajko Grlić, novinar i pisac Zlatko Gall, bivša televizijska voditeljica Nevena Rendeli, direktorica Sajma knjiga u Istri Magdalena Vodopija, naš znani kuhar David Skoko, zatim Đelo Hadžiselimović, glazbenici Jura Novoselić i Srđan Gulić te mnogi drugi. Gall je podsjetio da je cijela ta priča s Đurđičinim bavljenjem tako ekstremnim sportom počela nakon, kako je rekao, malo ozbiljnijeg kušanja vina i oklade koja je tada pala. Stoga je zaključio da je triatlon možda za neke ljude i precijenjen, „ali ova knjiga pokazuje da vino nije precijenjeno“.

Kad Seid Serdarević, glavni urednik i osnivač Frakture, kaže da je Đurđičina knjiga fantastično napisana, da je nadahnjujuća i da čitatelja usisava i ne dozvoljava da je prestane čitati, onda to ima posebnu težinu. Na promociji je rekao da kod Đurđice, odnosno Đu, kako je prijatelji zovu, ne postoji nešto što je nemoguće napraviti. Njoj je taj pojam potpuno stran. Pročitao je i ono što je o knjizi napisao Boris Dežulović, a mi ćemo citirati jedan djelić tog teksta.

„Žene mogu voziti avione, voditi države, roditi djecu, biti bake, a bogami mogu završiti i Ironman na Havajima, kaže Đurđica zvana Đu, istarska triatlonska vještica koja za jedno prosječno radno vrijeme zaposlene žene i majke prepliva četiri kilometara mora, pa biciklom odveze 180 kilometara ceste i na koncu pretrči puna 42 kilometra klasičnog maratona. Ukupno 226 kilometara ili, ako vam je tako lakše, točnu razdaljinu između Zagreba i Svetog Roka, koju ozbiljniji muški vozači u klimatiziranom automobilu uz Narodni radio moraju presjeći kavom, a kasnije iscrpljeni pred samim ciljem gulašom kod Macole“, piše Dežulović. Pa zaključuje: „Ovo, ukratko, nije samo priča o uspješnoj ženi koja nikad u životu nije obula patike, pa u pedesetoj odluči postati svjetska prvakinja u triatlonu. Ovo je i priča o uspješnoj ženi iza koje – kao iza svake uspješne i dovršene žene – stoji muškarac. Dobro, zapravo ne stoji, više trčkara. Pa trči. Pa bjesomučno trči. Pa vozi. I vozi. I čeka na ciljnoj ravnini.“

Urednica knjige Korana Svilar je u prvom trenutku, kad ju je Đurđica nazvala i pitala hoće li uređivati njezinu knjigu, pomislila da je zafrkava, pitala se zašto je baš nju odabrala i kako bi joj ona mogla pomoći, odnosno bi li Svilar znala to napraviti.

„Knjiga je sjajna i imam tu čast stajati iza nje kao urednica, ali prije svega sada mogu reći da mi je Đurđica prijateljica. Mislim da je to još i više od ove knjige koja je dugo nastajala. Ovo je ljubavna knjiga, to je sportska knjiga, to je refleksivna knjiga, knjiga o djetinjstvu, o ljubavi prema Istri, prema putovanjima… Sve je tu isprepleteno. Iza svega stoji velika priča. Iznenadilo me koliki talent Đurđica ima za pisanje“, rekla je Svilar.

Nevena Rendeli se pak prisjetila dokumentarca koji je 2016. snimila o porečkoj triatlonki. „Svaki povratak Đurđičinoj priči za mene je povratak u neku lijepu prošlost koja me podsjeti na divne trenutke. Njena priča mi je bila toliko inspirativna da sam bila sigurna da će na isti način utjecati i na druge. Dokumentarac nije bio film o Ironmanu, o pripremama za svjetsko prvenstvo. Njezina životna priča nije o bicikliranju, trčanju ili plivanju, već o neodustajanju. Bila mi je čast biti lik u knjizi, ali naravno i pročitati njezin roman, koji zovem tako iako se ne radi o fikciji“, kazala je Rendeli.

Pišući knjigu, Đuđica je u jednom trenutku prestala trenirati. Rukopis je morao biti dovršen. Koliko je stresno to bilo za nju koja je navikla trčati, biciklirati i plivati stotine kilometara, jasno se vidi iz njezinih riječi kojima opisuje taj stvaralački period.

„Bilo je jako zanimljivo, ali i stresno, plakala sam, udebljala se šest kilograma… Ne znam kako je Ivica (Matošević, op. n.) sve to podnio. Mislim da je razlika između fizičke i mentalne spremnosti u tako ekstremnom sportu kao što je Ironman i pisanja taj što trening mogu odraditi i napola, ali pisati ne možeš ako ne sjedneš i ne buljiš u taj ekran, lomiš prste, grizeš nokte sve dok se ne upali svjećica. To mi je bilo jako teško, jer sam osoba koja je stalno u pokretu, ali kolikogod mi je to bilo teško, bio je strašan izazov. Bila sam kao teški ovisnik bez droge – odbacila sam treninge i bavila se pisanjem. No, kad bih pročitala neko poglavlje, zasjala bih i bila ponosna na sebe.“

Kao što smo već spomenuli, Đurđica je već tri puta sudjelovala na svjetskom prvenstvu, ali valja pritom spomenuti i da se na njega uspije plasirati niti jedan posto triatlonaca na svijetu.

Za kvalificirati se na najveću smotru u triatlonu potrebno je osvojiti prvo mjesto na nekom od Ironmana, što je Đurđici skoro pa postala rutina. I nije isprva sve išlo po njezinim željama i planovima, bilo je tu uspona i padova. Ali ona će za sebe reći da je uporna i da je sebe vidjela na Havajima, gdje se održavaju svjetska prvenstva, a triatloncima su sveto mjesto, i prije no što je tamo stvarno uspjeli doći.

Na pitanje što je triatlon učinio za nju, kazala je da joj je, ako ništa drugo, pomogao da bude uporna i u pisanju knjige. „Triatlon je iz mene izvukao neku drugu osobnost koja mi se jako sviđa. Postala sam strpljiva, vrijedna, staložena, gledam cilj do kraja, ne odustajem. A nisam bila takva. Puno više promišljam jer i imam vremena dok se sama po pet sati vozim na biciklu. Jako sam sretna što sam ušla u taj sport. Život treba živjeti, a ne držati ga postrance i živjeti tuđe živote. Nekad nam se nešto ne da, ali onda to baš u takvim trenucima trebamo napraviti. Najveća je stvar biti pobjednik u sebi, ne za druge. Ne popeti se na postolje, što sam ove godine učinila dva puta, nego u sebi biti pobjednik.“

Bila si na Havajima nekoliko puta, na postolju više nego nekoliko puta, napravila si sve što si htjela, snimljen je film o tebi, napisala si knjigu. Kad je dosta, upitala ju je Rendeli. „Promijenili su lokaciju svjetskog prvenstva“, zafrkantski je zaključila Đurđica. (Bojan Žižović)