'Talijan me gnjavio da mu prodam Topolina, ali rekao sam – ne dam. To je moj auto, on je kao član obitelji'
Postoji više vrsta ljubavi, ovisno o broju pogleda. Ona na prvi pogled je najžešća, najubojitija, ako se o ljubavi tako može govoriti. I još ako traje doživotno, pomislili biste na prvu loptu da je riječ o bajci. Iako štorija zvuči bajkovito. Nema toga ni u petparačkom romanu, nego u, je li to moguće, stvarnom životu. Pa di toga ima, zacijelo se pitate. Još je zanimljivije što se ta ljubav nije dogodila između muškarca i žene, muškarca i muškarca, žene i žene, majke i djeteta, čovjeka i kućnog ljubimca, nego Puljanina Bože Simovića i Fiata Topolina, dobrog starog autića koji se proizvodio od 1949. do 1953. godine. Istina, Topolino ne priča i ne može uzvratiti osjećaje, ali ako dobro paziš na njega, redovito ga podmazuješ i servisiraš, uzvratit će maznim štektanjem motora i užitkom dobre vožnje.
Koliko košta, pitamo Božu ne zato što bismo kupili autić, nego čisto radi sitne provokacije. Njegov je Topolino, onako plav i izglancan, mažen i pažen, nedavno izazvao velik interes posjetitelja na sajmu oldtimera ozad Arene.
„Koštao bi 20.000 eura, ali ga nikad ne bih prodao. Nudili su mi ljudi, jedan Talijan me gnjavio, ali rekao sam – ne dam. To se ne daje, to je moj auto. I tu nema pomoći, to je kao član familije“, kaže Božo dok demonstrira kako u ovom autu funkcionira rikverc. Dakle, mjenjačem ne nazad pa desno, nego lijevo.
Je li Topolino kao kućni ljubimac, zanima nas.
„Ma ne kućni ljubimac, oni umiru prije nas. Kad sam ga kupovao pitao sam suprugu: Marina da li ćeš ti biti protiv toga, ja ću raditi jednog oldtimera, tu će biti i šoldi koji će se možda potrošiti. Reci mi sada odmah kao na vjenčanjima, slažeš li se ili ćeš imati nešto protiv. Rekla je da neće imati ništa protiv, vidim da ti je to ljubav i u redu je stvar. I tako je to završilo. Da je rekla ne, možda bi bio razvod, ma ne bi“, kaže uz smijeh te dodaje važnu stvar:“Ali, što se mene tiče, pristup oldtimeru je takav da ili ih voliš do granice ludila ili ih jednostavno zanemaruješ. Znači, neki ih jednostavno ne doživljavaju. A neki su ljudi baš ludi za time, a ja spadam u te.“
Božo je zavolio automobile uz oca Dragana, koji je također vozio Topolino.
„On je uvijek išao kod mehaničara, prijatelja, mi smo to gledali i popravljali, tako da sam počeo s tatom rano. Imao sam 10 godina kad me tata naučio voziti 'tristaća' i to na jednoj zahtjevnoj cesti, što baš nije preporučljivo za djecu. To je dionica od Krničkog porta do Krnice, uzbrdica, ali to je onda bila bijela cesta tako da mi je stari rekao sjedi, to ti je prva, druga, treća, četvrta, rikverc, idemo dalje, vozi“, prisjeća se Božo.
Doduše, ta ljubav na prvi pogled isprva je bila u dijelovima, ali i tada se naslućivalo da će se limeni ljubimac razviti u pravog ljepotančića koji privlači poglede znatiželjnika na sajmovima oldtimera. Božo ga je nabavio prije više od 20 godina u Dugoj Resi u dijelovima te ga, uz pomoć prijatelja, automehaničara Gorana Orlića, sastavljao čak dvije godine.
Duga Resa bila je i najdalje odredište do kojeg je Topolino stigao, a može potegnuti 95, pa i 110 kilometara na sat.
„Najozbiljnija vožnja bila je u Dugu Resu. Kad sam ga sastavio, čovjek koji je onda bio predsjednik Društva oldtimera Hrvatske svečano me pozvao. Stigao sam Topolinom, od 4 do 9 sam vozio do Duge Rese. Onda smo napravili veliki đir od 100-ak kilometara i na kraju sam se vratio Topolinom nazad kući, bilo je to 700-800 kilometara u jednom danu“, pripovijeda.
Održavanje ovog automobila nije jeftino. Teško je reći koliko je na godišnjoj razini potrebno uložiti u automobil čiji se dijelovi više ne proizvode. I gdje ih uopće pronalazi?
„Može on tri, četiri, pet godina voziti bez ikakvog troška, a onda može nešto riknuti pa onda košta 500, 600 ili 1.000 eura. Uglavnom, potroši se, ali se i nađe. Ali je malo teško naći jer to je auto koji se ne proizvodi od 1955. Nalazim dijelove u poduzeću Deminici iz Padove koje se bavi prodajom tih dijelova. Mislim da su to neki Diminići koji su otišli iz Labina i koji su gore. Uglavnom, kod njih se sve nađe, ali je strašno skupo. Na primjer, kod njih stakla za žmigavce koštaju po 30-40 eura. Jedna vida koja dolazi na kotač košta 16 eura. Znači, strašno je to skupo, ali još uvijek se može naći po kortama kod nas u Istri, tako da ljudi, kad su normalni, onda ti hoće pomoći, onda ti daju, prodaju što imaju, a ima budala koji to bace u smeće“, kaže Božo.
Posebna je priča o znaku Fiata koji se nalazi na haubi.
„Tatin Topolino u kojem sam odvezen iz rodilišta je imao znak koji se nalazi sad na mom Topolinu. To je znak koji sam ja sa šest godina uzeo s tatinog Topolina kad smo ga prodali jer smo imali Fiat 1300. Odšarafio sam ga i on se prenosio sa svih mojih automobila na automobil.
Znači, poslije smo imali 'tristaća', pa 127, pa Yugo, pa Yugo Floridu. Uglavnom, svi Fiati su nosili taj znak, sada ga nosi moj Topolino nakon tatinog koji je kupljen 1960. i koji je imao istu ovu registraciju. Rođen sam 1962., ali te godine je već bila registracija PU 1177, dok je tata kad je kupio Topolina dvije godine prije toga imao registraciju H 21586. Ponosan sam na mog ćaću jer je volio automobile, imao automobile i bio šef pulske podružnice Auto Hrvatske gdje je čak dobio medalju rada“, pripovijeda Božo.
Ima Božin Topolino i drugih zanimljivih obilježja. Kod farova se nalazi znak Auto-moto saveza Jugoslavije.
„Moj otac je na svom autu imao isti znak, a ja nisam odustajao sve dok ga nisam nabavio. Taj se auto dugo vozio u Jugoslaviji, Tu je i znak autokluba u Trstu, znači imamo i Topolinovu talijansku povijest. A imamo i pulsku registraciju sa šahovnicom, što dokazuje da se vozi u Hrvatskoj već 20-ak godina“, kaže Božo. Prisjeća se susreta sa Šajetom kojem se svidjela zvijezda na znaku Auto-moto saveza Jugoslavije.
„Šajeta mi je došao i pitao čiji je ovaj auto. Moj, rekao sam. Ko je stavio ovaj znak? Ja sam ga stavio. Ima zvijezdu? Naravno, ima zvijezdu. Evo ti ruka, Šajo je to sa simpatijom rekao. Kod mene je pravilo da se tradicija treba poštivati jer ako mi ne poštujemo starije, neće i nas mlađi poštivati. Kao što u crkvi kažu zapalite svijeću jer ako ne budete palili svijeću neće ni vama nitko zapaliti. To je velika istina“, zaključuje svoju štoriju o Topolinu Božo Simović.
Autor
