O zaštiti talijanske manjine u Hrvatskoj i slovenske u Italiji pregovaralo se punih 16 godina
Trebalo je proći puno godina nakon Drugog svjetskog rata da bi se uspostavila kulturna suradnja Republike Italije i talijanske manjine u Hrvatskoj. Put koji je omogućio rađanje ovog osebujnog oblika kulturne diplomacije istražio je Arrigo Bonifacio, profesor i istraživač na rimskom Sveučilištu Sapienza i Sveučilištu u Udinama. O tome je u objavljena knjiga "Ponovno pronađeni Talijani" kao 16. svezak edicije Etnia Centra za istraživanje povijesti u Rovinju, gdje je i predstavljena.
Zanimljivo, za mogućnosti uspostave kulturne suradnje Italije i talijanske manjine u Jugoslaviji trebalo je proći devet godina nakon Drugog svjetskog rata potpisivanjem Londonskog memoranduma o suglasnosti 1954. godine. Taj je sporazum predstavljao cezuru za manjine nikad osnovanog Slobodnog Teritorija Trsta. Naime, njegov prilog Specijalni statut za manjine predviđao je da bi manjine, po principu reciprociteta, uživale niz zaštita usmjerenih na sprječavanje njihove denacionalizacije.
Kako bi se zajamčila usklađenost sa Specijalnim statutom, osnovan je jugoslavensko-talijanski mješoviti odbor, bilateralno tijelo koje je Jugoslaviji trebalo zajamčiti pravo na kontrolu provedbe prema slovenskoj manjini u bivšoj zoni A (Trst i okolne općine), a Italiji prema talijanskoj manjini u bivšoj Zoni B (sjeverozapadna Istra). Nadalje, prema Londonskim sporazumima, Italija je u Kopru trebala otvoriti svoj konzularni ured, a neke talijanske kulturne ustanove mogle su od jugoslavenskih vlasti dobiti ovlaštenje za rad u bivšoj Zoni B.
S talijanskog gledišta, radilo se o potencijalnoj povijesnoj novini, jer bi tada prvi put nakon 8. rujna 1943., kapitulacije Italije, talijanska država imala pravo sudjelovati u životu Talijana u bivšoj Zoni B, a potonji bi mogli doći u doticaj s republikanskom Italijom. Međutim, nakon stupanja na snagu Memoranduma, Specijalni statut nije u potpunosti primjenjivala ni Italija, a pogotovo Jugoslavija.
U bivšoj Zoni B, naime, nisu poštovane zaštite predviđene jugoslavenskim Ustavom i Londonskim memorandumom, a Talijani su i dalje bili predmet intenzivne denacionalizacije. Iz tog je razloga velika većina Talijana iz bivše Zone B napustila svoju zemlju, kao što je prethodnih godina učinila većina Talijana iz ostatka Istre, Kvarnera i Dalmacije u masovnom egzodusu.
No, za razliku od onoga što se događalo na područjima koja su Mirovnim ugovorom iz 1947. godine ušla u sastav Jugoslavije, egzodus Talijana iz bivše Zone B predstavljao je problem bez presedana za jugoslavenske vlasti. Bez talijanske manjine kojoj je potrebna zaštita, Republika Italija je zapravo mogla izgubiti interes za primjenu Specijalnog statuta, čime bi se slovenska manjina u bivšoj Zoni A lišila zaštite predviđene Londonskim memorandumom, a Jugoslaviju mogućnosti da ostvari svoje pravo na kontrolu. Kao rezultat toga, jugoslavenske savezne vlasti kao i vlast Republike Slovenije odlučile su početi pružati bolji tretman malobrojnim preostalim Talijanima na područjima pod jugoslavenskom kontrolom.
U tu svrhu angažirana je Talijanska unija Istre i Rijeke, koju je u dobroj mjeri kontrolirala Komunistička partija, a imala je zadatak organizirati talijansku manjinu u Jugoslaviji. Ovoj novoj jugoslavenskoj politici sustavno se suprotstavljala Republika Hrvatska, čijoj vladajućoj klasi nije bilo u interesu djelovati na poboljšanju položaja talijanske manjine. S jugoslavenskog stajališta, međutim, uspostava nove politike postala je nužnost, izazvana potrebom da se reagira na talijansku diplomatsku aktivnost. Talijanska Republika je, naime, osudila nepoštivanje zaštite talijanske manjine od strane Jugoslavije, a kojoj je pružala pomoć u rješavanju tog pitanja.
To je stvorilo ozbiljan problem za jugoslavensku diplomaciju jer je njezina politika bila usmjerena na dobivanje jednostranih ustupaka talijanske strane u korist slovenske manjine u Italiji, dok je odbijala činiti ustupke prema talijanskoj manjini, a to se stajalište opravdavalo izjavljujući da se načelo reciprociteta na kojem se temelji Specijalni statut smatra nepravednim i da talijanska manjina u Jugoslaviji već uživa svu potrebnu zaštitu.
U talijansko-jugoslavenskim pregovorima o manjinama ubrzo se ispostavilo da Jugoslavija odbija primjenjivati načelo reciprociteta, a Italija odbija od njega odustati. Rezultat je bio dugi zastoj u pregovorima. Ta je pat-pozicija trajala godinama, a prekinuli su je tek događaji u Trstu 1961., kada se dogodio niz nemira koji su jasnije nego ikad pokazali da talijansko javno mnijenje nikada neće prihvatiti ustupke slovenskoj manjini ukoliko talijanska manjina u Jugoslaviji ne dobije jednaka prava.
Od tog trenutka svaka hipoteza o jednostranim ustupcima Italije mogla se definitivno isključiti. To je jasno shvatila i jugoslavenska diplomacija, koja je pokrenula novu politiku, prema kojoj bi se značajno poboljšao status talijanske manjine te bi se prihvatilo pokretanje pregovora s Italijom o ustupcima manjinama na temelju reciprociteta.
Novi jugoslavenski stav dao je rezultate u vrlo kratkom vremenu, donijevši dobrobit i slovenskoj manjini u Italiji i talijanskoj u Jugoslaviji. Potonja je, naime, dobila bolji tretman, ušutkalo se nezadovoljstvo Republike Hrvatske, došlo je do promjene vodstva u Talijanskoj uniji te je pokrenut čitav niz suradnji u području kulture s Republikom Italijom. Međutim, iz svega gore navedenoga bili su isključeni Talijani na području koje se nalazilo izvan bivše Zone B, s obzirom na to da Italija nije htjela potpisati sporazume kojima bi se omogućilo Jugoslaviji da proširi svoje pravo kontrole izvan bivše Zone A.
Stoga je talijanska diplomacija vapila za instrumentom kojim bi mogla pružiti pomoć svim Talijanima u Jugoslaviji na neformalnoj osnovi. U tu svrhu je poslužilo Narodno sveučilište u Trstu, formalno osnovano kao privatna organizacija koju je ustvari financiralo Ministarstvo vanjskih poslova Italije. Zahvaljujući neformalnim sporazumima između Italije i Jugoslavije te TUIR-a, Narodno sveučilišta u Trstu je ubrzo postalo koordinator kulturnih aktivnosti talijanske manjine u Jugoslaviji koje su se ostvarivale u suradnji s Republikom Italijom.
Da bi rekonstruirao povijest ove zamršene diplomatske igre koja je potrajala dugih 16 godina, Ariggo Bonifacio je istražio brojne izvore i arhive prvog predsjednika Talijanske unije Giusta Massarotta i njegova nasljednika reformatora Antonija Bormea te Alda Mora. Tako je rekonstruirao i previranja u Talijanskoj uniji između dogmatske i reformatorske progresivne struje koja je ostvarila većinu na godišnjoj skupštini 30. listopada 1965. Jugoslavenske vlasti nisu bile naklonjene novoj struji talijanske zajednice, a zanimljivo je da je list La Voce del Popolo, financiran iz državnog proračuna, stao na stranu dogmatske struje.
Uz ostalo, onemogućen je susret talijanskog premijera Alda Mora i novog vodstva Talijanske unije za njegovog četverodnevnog posjeta Jugoslaviji u studenom 1965. Ipak, nakon prijema Alda Mora u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu došlo je do kratkog susreta talijanskog premijera i novog predsjednika Talijanske unije Antonija Bormea. Posjet Alda Mora Jugoslaviji je ipak pridonio približavanju stavova dvije države pa su ubrzani dogovori putem talijansko-jugoslavenskog mješovitog odbora. Tako je 1966. omogućeno sufinanciranje riječke izdavačke kuće EDIT od strane Italije. Dnevnik La Voce del popolo je tako dobio autonomiju a tršćanski Il Piccolo di Trieste je uveo stalnu rubriku sa vijestima iz Istre i Rijeke. Preko Tršćanskog Sveučilišta dijelile su se stipendije studentima koji su se opredijelili za studije na talijanskim sveučilištima. Nadalje, učestala su gostovanja talijanskih kazališta, glazbenika i znanstvenika u Istri i Rijeci.
Zanimljivo je i tko je u ime hrvatskih komunista sudjelovao u kontroli Talijanske unije. U početku je to bio Mika Špiljak a kasnije Srećko Bijelić. Direktnu ulogu imali su partijski rukovodioci na nižim razinama a u Rijeci je to bio Kazimir Jelovica. Iako je predstavnike TU primio i Josip Broz Tito na Brionima, hrvatske vlasti su izbjegavale normativno riješiti odnose sa Talijanskom unijom sve do 1975. kada su sklopljeni Osimski sporazumi između Italije i Jugoslavije koji su, među ostalim, normirali i odnose dviju država o etničkim manjinama.
Autor
