Jugoslavija je trebala opstati, ali ne kao Jugoslavija o kojoj danas maštaju Jugoslaveni
Ne stišava se galama nakon splitskog koncerta Bijelog dugmeta i izvedbe pjesme "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo", koju je dio publike dočekao zvižducima. Nekoliko dana prije Splita Bijelo dugme je nastupilo i u Puli, odnosno u Vinkuranu u kamenolomu Cave Romane, gdje su također izveli spornu pjesmu, o čemu je izvijestio i naš portal.
Pošto sam bio na godišnjem nisam baš pomno pratio, ali u našoj WhatsApp grupi razvila se rasprava oko naslova. Jedan kolega je tamo stavio Jugoslaviju, a drugom se to baš i nije svidjelo. Nadam se da mi neće zamjeriti što sam iznio detalje naše privatne prepiske, ali mi dobro dođu da pojasnim svoje misli na ovu temu.
Naime, rasprave o ideološkim temama, koje svi kao preziru ali vrlo rado o njima govore, u pravilu su vrlo predvidive. Svatko sjedi u svom rovu i ne popušta ni milimetar. Uzmimo na primjer pozdrav "Za dom spremni". Ljevičari će tvrditi da je to čisti fašizam i da kao takav treba biti strogo zabranjen, a desničari iznalaziti sto i jedan razlog da ga opravdaju.
Premda i ja često sudjelujem u sličnim raspravama, čini mi se da je takav pristup prilično besmislen. Čitam jučer, na primjer, što je o Bijelom dugmetu napisao Jurica Pavičić, jedan od vodećih ljevičarskih intelektualaca u Hrvatskoj. On je naravno nahvalio Jugoslaviju i poručio svima koji su u Splitu zviždali toj državi da su seljačine.
Piše Pavičić i da je istoimeni album, koji je izdan 1986. i osmi je redom Bijelog dugmeta, jedan od slabijih. Kaže da je tada već počelo "poseljačenje" najvećeg jugoslavenskog benda. Takva analiza se, ako mene pitate, savršeno uklapa u ljevičarsko dociranje. Oni uvijek i najbolje znaju što je urbano a što ruralno, što je kultura a što seljaštvo, i što je fašizam a što junaštvo.
Album "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" stajao je u našem dnevnom boravku krajem osamdesetih uz Masima Savića i Whitney Houston. Jedan je od onih koje sam preslušao tisuću puta i za mene najbolji koji su ikad izdali. Čini li me to seljačinom ili ne, nemam pojma, ali me nije ni briga. Mislim da te grozne seljačke note ipak nisu poremetile barem nešto od zdravog razuma.
Gore spomenuta analiza cijenjenog kolege naime ne vodi apsolutno nigdje, osim u ideološki narcizam, da ne kažem idiotizam. Ovih dana slušamo desnicu kako traži zabranu jugoslavenske zastave i ljevicu kako ih ismijava. Ha, ha, ha. Sve već viđeno stotinu puta i dozlaboga dosadno, ali i opasno. Najgore od svega je što takvi napisi uopće nisu dobronamjerni, premda se njihovi autori vole smatrati moralnim vertikalama.
Zato mi se čini da bi o Jugoslaviji trebalo napisati nešto novo, a to je da je ta zemlja svakako trebala opstati, ali ne kao Jugoslavija o kojoj danas maštaju Jugoslaveni. Da je bilo pameti početkom devedesetih od Jugoslavije bi bilo sačuvano ono što je najviše vrijedilo, a to je prijateljstvo između naroda i zajednički nastup prema ostataku svijeta. Jugoslavija je mogla opstati kao zajednica nezavisnih država koje će svoj razvoj temeljiti na tržišnoj ekonomiji, inovacijama i poduzetništvu, a ne državnom kapitalizmu, uhljebljivanju i tajkunizaciji. Istina je da se sve to izrodilo iz rata, ali i iz ideološke zatucanosti, koja je do svih problema devedesetih i dovela. Iste one zatucanosti koja postoji i danas, kako na desnici tako i na ljevici.
Eto, takvoj Jugoslaviji treba pjevati pjesme, i u Puli i u Splitu i u Beogradu, a ne Jugoslaviji koja je proganjala političke protivnike, gušila slobodu govora i gradila Potemkinovu ekonomiju koja se na koncu raspala u hiperinflaciji.
Nešto su tome komovali seljaci, ali još više fina gospoda istančanog uha.
Autor
