Plominska djedovina morskog vuka s ledenog Arktika

U svojih 44 godina plovidbenog staža, od čega 28 zapovjedničkih, i 66 godina života Denis Bonetta svega se nagledao. Ovaj višestruko nagrađivani pomorski kapetan, dobitnik Plave Vrpce Vjesnika i Zlatnog Grba Grada Rijeke, Riječanin rodom iz Vozilića i Kamenjari, još je uvijek aktivan, no sve više vremena provodi na djedovini u Plominskom zagorju. Tamo, gdje se na Kvarner pruža jedan od najdojmljivijih pogleda, u selu Kamenjari s njim razgovarali o pomorskoj tradiciji toga kraja, koja je i njemu odredila život.

Mali Vozilići dali su tri kapetana: Valtera Kvalića, Serđa Taglića i Denisa Bonettu, koji je prvi iz Hrvatske, te drugi na svijetu, brodom za ukapljeni plin (LNG) preplovio ledom okovani Arktik bez pomoći ledolomaca. Treba spomenuti da je daleke 1872. Austro-Ugarska mornarica poslala svoj istraživački brod/jedrenjak „Admiral Tegetthoff“ na daleki i zaleđeni Arktik gdje je proveo dvije godine. Većina pomoraca bila je iz ovih naših krajeva. Bili su to stinski heroji i „marittimi“. I kapetan Bonetta je puno kasnije oplovio sve te krajeve, ali na mnogo suvremenijem brodu.

Bonetta i Boneta

"Moj nono s očeve strane, Giuseppe Bonetta (1882. – 1943.), iz Kožljaka, bio je ukrcan na parobrodu 'Petrarca', kompanije Societa Anonima di Navigazione Tirrenia, koji je prevozio ratni material za Talijansku vojsku u Tunisu. Brod je torpediran, a potom i bombardiran te je eksplodirao s gotovo svom posadom 17. travnja 1943. godine u blizini mjesta Crottone kod Taranta", priča nam Denis Bonetta.

Pored njegovog djeda, na popisu stradale posade bila su i druga su imena s Labinštine i Istre: Francesco Babarcich (r. 1912. u Zagorju, Donadićima, pomorac), Francesco Balacich (iz Raše, konobar), Francesco Boboschich (iz Brijuna, ugljenar), Giuseppe Chersevani (r. 1914. Plomin, pomorac), Romeo Ferluga (iz Pule), Silvio Godenas (iz Rovinja), Giuseppe Koziak (iz Rijeke), Tommaso Merslich (iz Plomina), Giovanni Musich i Giovanni Perovich (iz Cresa), Paolo Poldrugo (iz Felicije kod Labina), Antonio Scopaz (iz Labina), Giacomo Stancich i Antonio Tardi (iz Raše) te Giovanni Zustovi (iz Plomina).

Više sreće imao je nono s majčine strane, također Boneta, ali s jednim "t" - Albino Boneta (1908. –1987.), iz Vozilića. Živio je u maloj kući preko puta današnjeg Restorana Tri Murve, a koji se u doba Italije zvao Dopolavoro.

"I on je bio pripadnik Talijanske trgovačke mornarice zaposlen kod tršćanskog Lloyd Triestina. Tijekom rata, u sjevernoj Africi povučen je u rezervni sastav Talijanske ratne mornarice. Godine 1943. njegov brod je zarobljen u luci Massawa u Crvenom moru, današnjoj Eritreji, od strane Engleza. Vratio se kući preko međunarodnog Crvenog križa tek 1948. godine. Nakon toga zaposlio se na Lošinjskoj plovidbi gdje je dočekao i mirovinu", ispričao nam je kapetan Bonetta.

Pjev ptica i pogled na Kvarner

Danas je u Kamenjarima mir. A kako i ne bi bio, kad ima tri kuće 'u križ'. Kapetan Boneta svoju povremeno turistički iznajmljuje, ali s obzirom da selo još uvijek nema vode, za što Bonetta kaže "da je velika sramota i neshvatljivo", zasad neki bitniji turistički razvoj nije na vidiku. Puno priča i obećanja ali za sada ništa. Navodno je to otjeralo bivšeg gradonačelnika Budimpešte, koji je svojedobno kupio cijelo susjedno selo Kušare, pa ih sada prodaje. Do Kamenjari se dolazi uskom i strmom cestom, a kako je selo dovoljno udaljeno od glavne prometnice - dionice Jadranske magistrale Labin - Rijeka, čuju se samo ptice. Idealna atmosfera za pitanje o uspomenama. 

"Volio sam selo i prirodu, tako da sam svakog ljeta odlazio kod none u Voziliće. Bili smo na Stabljevcu kod rođaka Marija Rančića koji je isto tako bio pomorac, kapo makine, hodali okolo po bošku, na Bukovo, iznad Plomina. Večeri smo provodili uz ognjišće slušajuci jako interesantne priče starijih o moru, brodovima, plovidbi i gledajući stare fotografije. Uvijek interesantne teme za nas mlade, koji smo i tako već bili predodređeni za more. To nam je valjda već bilo zapisano u genima", govori Denis.

"Kako je nono poginuo 1943., a mama je umrla nekoliko godina kasnije, moj otac i četiri sestre ostali su siročad. Moj otac Gino je također htio ići ploviti, ali nisu mu dali, jer su svi muški poginuli na moru. Postao je inžinjer brodogradnje i radio u 3. maju. Sestre su se poudavale, tako da je kuća bila napuštena, i već se skoro krov bio urušio kad ju je moj otac 1970-ih godina počeo polako obnavljati", pojasnio nam je.

"Put je bio zemljani, a cement i materijal smo s glavne ceste nosili s tovarima. Tek prije dvadesetak godina su ga asfaltirali. Kad smo sredili kuću, provodio sam malo vremena ovdje, malo kod none u Vozilićima. Kad bi ovdje išli na kupanje, spuštali bi se prema Baćima i onda kroz 'potok' ili kunfin na Stupovu. Penjali smo se kao koze. Vraćajući se s kupanja, nabrali bi naramak pun šparoga. Nije bilo turista, nije bilo ničega", sjeća se.

Kad bi bio u Vozilićima, išlo bi se s ekipom pješke na Porat "kod Storega".

"Kupali bi se, jeli pidoće, nekad i preplivali na drugu stranu, da se vidi ko' je veći frajer", govori Denis.

Kakav je bio Plomin bez elektrane, pitamo ga...

"Predivan", odgovara.

Zakoračivši u mladenaštvo, s vršnjacima je izlazio na ondašnje omiljeno okupljalište Labinjana - Dubrovu. Išlo se i u motel na Vidikovcu, koji je bio jedino mjesto od Pule do Rijeke koje je radilo non-stop, 24 sata, ali mnogo više u Rabac. Autobusom iz Vozilića u Labin, i onda do obale.

"Sve u svemu, jedno jako lijepo djetinjstvo s puno uspomena. Imali smo malo, skromno živjeli, ali bili smo sretni", zaključio je.

Denis Bonetta završio je Pomorsku školu u Bakru, a potom diplomirao na Pomorskom fakultetu u Rijeci. Danas ima sina Dina i suprugu Marijanu, koja radio kao cruise menadžer. Sve u morskom stilu. Jedino ostaje da se vidi pada li jabuka daleko od stabla. (Tekst: Kristian Stepčić Reisman, foto: Kristian Stepčić Reisman, privatni album D. Bonetta)

Nagrade i priznanja kap. Denisa Bonette

-   1994:  Nagrada Engleskog Kraljevskog Meteorološkog ureda za meteorolška posmatranja
-   2010:  „Plava Vrpca“ Vijesnika za hrabrost na moru
-   2012:  Mitsui OSK Line (MOL) Nagrada za sigurnost i navigaciju
-   2013:  Zlatni Grb grada Rijeke za profesionalna postignuca
-   2016:  Boravak na Ruskom Nuklearnom Ledolomcu „VAYGACH“
-   2018: Prvi samostalni prelazak Arktičkim Sjevernim Morskim Prolazom (NSR)
-   2018: Nagrada „Ernest Shackleton“ za Arktičku navigaciju