Lara Härkönen vratila se u Istru s krajnjeg sjevera kontinenta i na Žminjštini zasadila rožice
Rožice su joj opsesija. A u Istru se vratila s dalekog sjevera. Živjela je u Laponiji, zatim na krajnjem sjeveru Norveške, gdje se Sunce zimi vidi eventualno na televiziji. Malo pretjerujemo, ali nismo daleko od istine. Lara Härkönen je u Istri, točnije na Žminjštini, napravila farmu cvijeća koju je nazvala Helmi Florals. Prve sadnice zasadila je prije tri godine, a ove je godine napokon izašla u javnost sa svojim proizvodima. Ljeti ju se moglo vidjeti na rovinjskoj tržnici – jer živi u Rovinju - gdje je prodavala svoje rožice, potpuno ekološki uzgojene, bez trunke pesticida.
Farmu je prilično teško za pronaći. Morala nam je Lara staviti posebne oznake uz cestu da bismo uopće pronašli skretanje na bijeli put. Tu smo parkirali automobil i pješice se zaputili strmim puteljkom u valu u kojoj se nalaze njezine rožice. Nećemo otkrivati točnu poziciju, ne želi Lara da joj masovno počnu dolaziti ljudi. Ovdje uživa u tišini, daleko od one vreve kakva ljeti vlada u Rovinju. Uostalom, rožicama treba mir. Naučile su se i one na njega. Tek tu i tamo začuje se lavež pasa iz obližnjeg sela.
Iako prezime to ne sugerira, Lara je Istrijanka koja se udala za Finca. I on je Istrijan. Po novome. Asimilirao se skroz naskroz. Kaže nam Lara da već zna povidati po domaću. Ali on ima drugo delo. Kamionom prevozi građevinski materijal. „Zna već sva mista po Istri. Baš se udomaćio. Zato smo odlučili ostati ovdje. Dosta je bilo sjevera.“, kaže Lara.
Vratit ćemo se kasnije još malo na priču o sjeveru. Na Žminjštinu smo došli zbog cvijeća pa valja prozboriti koju riječ o njemu. Istina je da nismo neki poznavatelji rožica. Zapravo bismo mogli reći da smo potpune neznalice. Mogli bismo nabrojati par vrsta, ma možda pet, šest, pod gadnim pritiskom eventualno i sedam. Ali ne mora čovjek biti sveznalica da bi otišao na farmu cvijeća. Zato je s nama Lara koja nam strpljivo objašnjava kako je uopće došla na ideju da na Žminjštini uzgaja cvijeće. Nije ni ona do ove farme nikada ništa sadila, ali se dugo zanimala i proučavala tu materiju. Pročitala je knjiga i knjiga prije no što je odlučila napraviti farmu. Nije to neka velika farma, da ne bi netko pomislio na hektare prekrivene raznim cvijećem. Ne, sve je sadnice Lara uspjela smjestiti na relativnu malu parcelu u vali. Zapravo je to njena djedovina.
- Nisam znala hoće li uopće u ovoj vali uspjeti nešto rasti. I na kraju je ispalo odlično. Naslijedila sam zemlju 2020. godine. Taman prije korone. Tada sam živjela u Norveškoj. Došla sam ovdje u veljači 2020. malo vidjeti svoje doma i majka me odvela na ovu parcelu koja je bila potpuno zarasla. Kad sam zatrudnjela, došli smo živjeti u Istru. U Norveškoj bismo bili sami, a ovdje imam familiju. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću se baviti rožicama. Na početku sam kupila dosta trajnica. Bilo mi je logično uložiti u trajnice koje godinama rastu. Posijali smo i puno ljetnog cvijeća, koje jako brzo izraste i daje puno cvjetova, kao što su kozmos (uresnica op. n.), cinija… Dalija mi je nekako posebno draga. Vrlo je jednostavna za uzgoj. Iskopaš je i odneseš doma ili pustiš na zemlji da iduće godine ponovno izraste. Počeli smo s tim da vidimo što će ovdje rasti, hoće li im pasati tlo. Ovo nam je treća godina i sad već znamo što najbolje uspijeva. Recimo, posadila sam eukaliptuse, kojima je potrebna toplina. Ljudi su sumnjali da će ovdje rasti, ali ja sam htjela probati. Njih koristim za bukete i aranžmane, kao zeleni dodatak, jako dugo traje i prekrasno miriše. Ispostavilo se da im jako paše žminjska klima. Treba sve probati, kaže Lara.
Već smo spomenuli da Lara ne upotrebljava nikakvu kemiju na svojoj farmi. „Sve raste prirodno. Zato ne vidim smisla da ljudi kupuju cvijeće iz inozemstva kad možemo imati i naše. Pogotovo za vjenčanja, gdje ti nije potrebno da ti rožice traju ne znam koliko dana. Želim ljude potaknuti da kupuju domaće rožice. U Hrvatskoj je sada počeo taj trend otvaranja farmi cvijeća. Ima još jedna djevojka u Istri koja to isto radi. Uskoro bismo se svi iz Hrvatske koji uzgajamo cvijeće na ovaj način trebali naći i razmijeniti iskustva. Imamo odličnu klimu i bilo bi šteta to ne iskoristiti za uzgoj cvijeća“, ističe.
Priča nam do u detalja kako farma funkcionira. „Posijem sjemenke i držim ih kod kuće sve dok ne postanu sadnice. Tek onda ih presađujem na parcelu. Sve mora biti planski kad sadiš za prodaju. U studenom i prosincu ću ih donijeti tu, posaditi, pokriti sa slamom, suhim lišćem, staviti pod tunele i pokriti materijalom koji ih štiti od mraza. One tu stoje cijelu zimu. Kad dođe proljeće, pomalo ih počnem otkrivati da budu na zraku i zatim vrlo brzo počnu rasti i cvjetati. Postoje određene biljke koje se sade najesen zato da bi preko zime razvijale svoje korijene i na proljeće procvjetale. Za ljetno, pak, cvijeće opet doma sijem sjemenke, s tom razlikom da njih sadim kad prođe rizik od mraza.“
Čim se pojavi prvi mraz Larina parcela poprima drugačiji izgled. Cvijeća više nema i ostaju tek pojedine ukrasne biljke kojima obogaćuje svoje cvjetne aranžmane. Puno radi i sa suhim cvijećem, a zimi pravi i božićne vijence. Uglavnom, vajka je dela. Pauza je jedino u siječnju i veljači.
- Zasad sam jako zadovoljna s ovim delom. Ljudi su to odlično prihvatili, pa i na rovinjskoj tržnici. Prodaja na tržnici mi je bila odlično iskustvo da vidim koliko ljude zanima kupiti domaće cvijeće. Prodajem i po narudžbi. Ljudi naruče buket za određeni dan i ja im ga napravim. Jako puno njih kod mene kupuje cvijeće za vjenčanja. S obzirom da je bila jako teška sezona, velika suša, a još uvijek nemam navodnjavanje, odlično sam i prošla. Stvarno se ne mogu žaliti. Ali iduće godine očekujem i više posla, kaže Lara.
Jedino gdje smo pronašli reklamu za njenu farmu je Instagram. Kaže nam da joj je to jedini reklamni kanal, uz naravno passa parolu. Zasad joj je to dovoljno. Kaže da se nije htjela reklamirati budući da su joj prve dvije godine u ovom poslu bile probne.
Nas, međutim, zanima otkuda ljubav prema cvijeću. Teško da ju je stekla na sjeveru kontinenta. Njezin odgovor zorno pokazuje razinu našeg znanja u tom području. „Ljubav prema cvijeću zapravo se rodila u Norveškoj. Prvo smo jedno ljeto bili na Tenerifima, gdje smo volontirali na jednom imanju na kojem su imali ogromne vrtove o kojima smo se brinuli. Tamo sam zavoljela aranžirati stolove za ručavanje. No, u Norveškoj mi je sazrela ta ljubav. Tamo je ljeti posvuda toliko divljeg cvijeća da je to nevjerojatno. Nikada to nisam vidjela. Kod nas je ljeti vruće i suho, a gore nije toplo i ima puno vlage. Još dok sam živjela na sjeveru kupila sam puno stručne literature i počela proučavati“, kaže Lara.
Na farmi joj pomaže njena majka. „Mama je glavna, voli tu doći, očisti sve kao da je apoteka. Da nema nje, ne bi bilo ovako lijepo. Imamo samo jednu malu kopačicu, nikakav traktor, tako da još nismo ni iskoristili cijelu parcelu.“ Htjela bi Lara za dvije godine otvoriti i cvjećarnicu, ali ne klasičnu. Kod nje, naš je dojam, ništa nije klasično. U njoj bi prodavala isključivo svoje cvijeće i voljela bi najviše raditi po narudžbama, a ne da sjedi u prostoru i čeka kupce. Nije to za nju. Puna je energije. Uz malu kćer, stigne se brinuti o cvijeću, i to ne u blizini doma. Otkriva nam da ljeti radi i sa svojim bratom na izletničkom brodu koji su naslijedili od pokojnog oca. Rade dnevne izlete za turiste. Kako stiže sve to? „Jer sam superžena“, govori uz zarazni smijeh.
Kaže da joj je najteže odgovoriti na pitanje koje joj je cvijeće najdraže. „Dalije obožavam, kozmos je prekrasan, romantičan cvijet koji leluja na vjetru… Ma svašta tu bude lijepo. Ruža nemam puno, više za sebe“, kaže. To nam je i upalo u oko. Jer jedino smo za ruže sigurni da znamo kako izgledaju. A njih ovdje ima malo. Jednostavan je razlog zašto je to tako. Naime, ruže u cvjećarnicama izgledaju savršeno, a Larine kraće traju, nemaju tako dugu peteljku, ali se zato mirisom ne mogu usporediti s onima iz uvoza. Njezine domaće ruže mirišu famozno. Zanimljivo je da u njene bukete ne ide ništa što nije uzgojeno na farmi. Zato sadi i ukrasne trave, poput amaranta.
Sa sjeverom smo započeli razgovor pa ćemo ga s njim i završiti. Lara nam otkriva kako je uopće završila u Finskoj, a zatim i u Norveškoj. „Radila sam kao vodič za jednu britansku agenciju. Tako sam otišla i u Laponiju, iz znatiželje, da vidim kakav je život na sjeveru. Jako mi se svidjelo pa sam otišla i druge godine kada sam upoznala budućeg supruga. Zatim smo zajedno otišli na krajnji sjever Norveške. Tamo smo radili u hotelu na jednom otoku. Ja sam radila na recepciji, a suprug je bio kućni majstor. Tamo smo bili dvije godine. Prije toga smo ljeti živjeli u Istri, a zimi u Finskoj, u Laponiji. Volim ekstreme, ili jako hladno ili jako toplo. Meni je bilo odlično i u Finskoj i u Norveškoj. Jedino što ti fali je Sunce. Škuro je zimi, ali navikneš se. Taj hotel u kojem smo radili je bogu iza nogu. Sve nam je bilo jako daleko. Recimo, najbliža butiga i doktor su bili na 40 kilometara od nas. Tamo je to normalno. Jako je rijetko naseljen taj sjever, sve je ogromno. Ljudima je normalno da voze 45 minuta do prve butige. Ali meni bi s bebom to bilo jako teško. Zato smo došli u Istru.“
Ništa što Lara radi u životu nije konvencionalno. Zato nas i ne čudi što je živjela u ekstremnim uvjetima sjevera. No, da će nam na kraju reći da joj fali snijeg, e to nismo očekivali. „Da, fali mi snijeg, za razliku od hrane. Tamo sam čeznula za domaćim istarskim kobasicama i pancetom“, kaže nam Lara i smije se.
Autor
