'Camino de Santiago je moje najzanimljivije putovanje u životu'

Mateo Smoković iz Bolobani planinar je i svjetski putnik. Član je Planinarskog društva „Glas Istre“ Pula i planinari gotovo svakog vikenda, a nedavno se vratio iz turističkog putovanja Vijetnamom i Tajlandom gdje je proveo po tri tjedna. Prethodno je, u veljači, u tjedan dana proputovao Jordan. Posjetio je i Egipat i brojne Europska zemlje, a mi smo razgovarali o putovanju koje je ocijenio najzanimljivijim, a to je hodočasničko pješačenje Caminom de Santiago ili Putom t sv. Jakova – 790 kilometara dug putom sjeverom Španjolske, od granice s Francuskom do grada Santiago de Campostela u španjolskoj pokrajini Galiciji.

„Bilo je to prije godinu dana, isto ovako krajem petog i početkom šestog mjeseca. Ukazala se prilika da budem mjesec i pol dana slobodan i to nisam htio propustiti“, objasnio nam je.

Postoji više početnih ruta Camina, a on je izabrao najpopularniju, francusku ili Napoleonovu rutu, koja počinje u francuskom gradiću Saint Jean Pied du Port ispod Pirineja, koji su granica sa Španjolskom.  

„Prvi dan je najteži dan cijeloga puta jer se treba popeti do velikog samostana na oko tisuću metara nadmorske visine. To je prva postaja i tu se služi misa za hodočasnike. Drugi dan se spuštate do Pamplone, poznatoj po feštanju utrci s bikovima. Odnos je otprilike kao da se penjete na Učku, pa se spustite u Lovran“, ispričao nam je.

Za jednog planinara Camino nije zahtjevan. Može ga se proći i biciklom, ali, rekli bismo, nije poanta u tome nego u pješačenju i druženju.

La Rioja podsjeća na Istru

„Nakon Pamplone, krajolik postaje sve manje brdovit, a klima sve toplija, šume gotovo nestaju i zamjenjuju ih polja pšenice. Nakon otprilike sedam dana hoda ulazite u vinsku po krajinu La Rioja. Po crvenoj zemlji i nepreglednim vinogradima podsjeća na Istru. Slijedi Meseta, beskrajna ravnica bez zaklona od sunaca i naseljima vrlo udaljenima jedno od drugoga. To je dio Camina za razmišljanje, samo hodaš i boriš se sa svojim mislima“, priča Smoković.

Kaže, nakon monotonih osam dana hodočasnika razvesele ulice grada Leona i kraj ravnice. Tu počinje blagi uspon u planine s pitoresknim selima i lijepim vidikovcima te hrastovim i borovim šumama koje pružaju hlad.

„Zadnji dio Camina prolazi kroz brdovitu i kišnu, ali zato zelenu Galiciju. U impresivnom starom dijelu Santiaga de Compostele ukaže se katedrala, druga po veličini u Španjolskoj i tada vas preplave emocije – to je kraj puta, 790 kilometara u 29 dana hoda“, kaže naš sugovornik.

Na Caminu uvijek nekoga upoznate, najviše na početku puta.

„Razgovor obično počne s 'Buon Camino!' i svatko navodi svoje razloge za put i svoju životnu priču. I svatko hoda svojim tempom, pa se nakon nekoliko dana ljudi razdvoje, vi preteknete nekoga ili netko pretekne vas. Pa kad se nakon nekoliko dana opet negdje putem spojite, kakvo je to veselje: 'Pa, jesi to ti'!'. Ja sam uglavnom išao u skupini koju su uz mene činili Finkinja, Amerikanka i Nijemac, a još se nekoliko ljudi izmijenilo“, ispričao nam je o tome.

Zanimalo nas je gdje se putem spava, što se jede i kako se održava higijena.

Ako je sve puno - nađu vam strunjaču 

„Nije problem naći smještaj. Duž cijelog puta nailazite na 'alberge' tj. hostele u kojima hodočasnici noće. U početku sam bukirao unaprijed, ali poslije sam prestao jer nije bilo potrebno. Ako je hostel pun, samo produžite do susjednog sela i nađete smještaj. Pa, ako je i tu puno, naći će vam neku strunjaču i podrum u kojemu ćete prespavati. A jede se masna hrana, ona koja vam da je energije za hodanje: pomfrit i bifteci, razne maneštre, sendviči 'bocadillosi', a za piće tradicionalno vino. Odjeću možete oprati u perlici, ali to je skupo, pa sam prao ručno. To mi je bio ritual kada se negdje smjestim: oprati odjeću, objesiti je na žicu da se suši i onda se odmoriti“, ispričao nam je o tome.

Dnevno je kaže prevaljivao između 20 i 30 kilometara.

„Bilo je dana kada bih prošao samo 15, a neki put sam prošao i 40 kilometara. Otprilike na pola puta kupio sam nove tenisice jer su mi se one u kojima sam hodao raspale“, priča dalje Smoković.    

I kada je kraj – nije kraj! Većina hodočasnika produži iz Santiaga do stotinjak kilometara udaljenog Atlantskog oceana u Portugalu, pa su učinili Smoković i njegova ekipa.

„To je još četiri dana hodanja kroz šume i brda do gradića Finisterre. Ime znači 'kraj zemlje' i dalje zaista nemate kamo. Kada vidiš more, znaš da je kraj – kraj! Budeš u neku ruku sretan, ali i tužan jer se moraš vratiti i svjestan si da ljude s kojima si se sprijateljio vjerojatno više nikada nećeš vidjeti“, ispričao nam je Mateo Smoković.

Više o Caminu de Santiagu i drugim svojim putovanjima piše na svojoj web stranici nazvanoj Prekogranica. (Robi Selan)