Ča je pusti Pariz kontra Pule grada
Radosti
Iako su crtice strogo istarska stvar, koja se ne bavi zbivanjima priko Učke, teško se ovaj tjedan ne osvrnuti na "slučaj radosti". Jer naime, ta tema je obrađena sa svih paralela i meridijana, ali ono što je ostalo u drugom planu, a jako je važno, jest da su muškarci kronično loši u dopisivanju sa ženama. Dobro, nisu svi, ali mnogi.
Lako za korupciju, protekciju, kriminal i sve te nevažne stvari, ali kako ćemo riješiti ovaj problem? Žalosno je da se čak ni Turudić, kao formirani i iskusni muškarac s uzornom karijerom i solidnim medijskim tretmanom, ne snalazi na tom polju. Ili bolje rečeno, snalazi se kao mali Pero iz 5.c kada šalje poruke najljepšoj djevojčici u razredu.
Možda je to evolucijski problem, možda muška vrsta još nije dovoljno zrela da se suoči sa ženama na polju watsappa, vibera i facebook messengera. Možda se u našem mozgu tek treba razviti sinapsa koja će razaznati ješku od jela. A možda problem nije u glavi, nego u onoj drugoj glavi.
U zlatno doba SMS-a barem nismo znali je li osoba vidjela poruku ili nije, niti kad je posljednji put bila aktivna. Ali od kad su te mogućnosti uvedene, dopisivanje se pretvorilo u noćnu moru. Znate onaj osjećaj kad je poruka viđena, a odgovora nema. Jebeš muškarca koji ga nije iskusio. To ili je Di Caprio ili laže. Turudić nije sigurno.
Botun
Piše jedna pulska djevojčica u školi da je snješku stavila mrkvu za nos a botune za usta i oči. Učiteljica ju je ispravila jer ne kaže se botuni, nego dugmad. Dodajmo da može i puce ili gumb.
Otac je ponosan jer ipak ovdje žive Istrijani, pa se kaže botun jednako kao što se kaže zrman, bira ili škornje. Tko ne zna, neka nauči. A kaže se i kampanja. Kad sam došao ovamo ljudi su stalno govorili da imaju posla u kampanji, a meni nije bilo jasno kakva vražja kampanja a izbora ni na vidiku.
Zato je možda pametnije da se u školi uče dijalekti, a ne samo književni jezik, koji ćemo ionako naučiti. Dok je kumova, dugme neće izumrijeti, ali botun bi mogao. Naravno, nije to primjedba učiteljici, koja je svoj posao odradila pravilno. Ima netko drugi tko bi o tome trebao brinuti.
Tata kaže da će za nagradu dijete voditi u McDonald's! Može li bolje? Ne može. Big Tasty se ionako naručuje na engleskom jeziku.
Uljanik
Slučaj Uljanik postaje sve mučniji. Ne onaj koji se odvija na sudu u Rijeci, već ovaj koji se odvija na sudu u Puli. Ne doslovno na sudu kao zgradi s odvjetnicima, sucima i papirima, već na sudu svih koji žive u ovom gradu.
Onako ukratko, Uljanik je legendarna tvrtka s kojom se grad identificira jednako kao s Arenom. Ali propao je i sada treba odlučiti što dalje. Po svemu sudeći, šanse za uspješan nastavak brodogradnje su velike kao Malik Tintilinić. Na razvalinama starog Uljanika pokrenuta je nova tvrtka bez dugova, a na mjesto direktora postavljen vođa radničkih prosvjeda. Dakle, ako su stari Uljanik uništili beskrupulozni biznis lopovi kojima se danas sudi u Rijeci, ovaj novi je imao sve preduvjete da uspije. Ali nije uspio. I ne samo to, nego je toliko loš da ga nitko ne želi kupiti ni po sniženoj cijeni. Ako se netko i pojavi, pulski sud ga vrlo brzo protjera. Nitko nije dovoljno dobar da bude vlasnik Uljanika, a Uljanik nije dovoljno dobar da bude bez vlasnika. I što ćemo sad?
Jedini logičan zaključak je da ga treba poslati u povijest i početi smišljati što s golemim prostorom u centru grada. Ali logika, emocije i politika funkcioniraju kao ulje, plin i bacač plamena. U svakom trenutku može doći do eksplozije.
Pariz
Osim što je grad Uljanika i grad Arene, Pula je i grad divova. Imali smo Vinka Jelovca i Matu Parlova, a imamo i svjetleće divove koji pilje u oči kada padne mrak. Odnedavno imamo i zelene divove, rotacijske garaže koje su postavljene na Marsovom polju.
Netko je rekao da je taj projekt trebao predstaviti gradonačelnik Zoričić, ali kao još jedno uređeno dječje igralište. Po tom viđenju, jedini korisnici roto garaža bit će mališani koji će se verati po konstrukciji.
Iz Pula parkinga međutim tvrde da će to biti spektakl. Jeftino, praktično i atraktivno. Direktor Bane Bojanić u svom stilu ispaljuje da je Eifellov toranj nula za njih. Garaže će dobiti fasadu pa više neće biti kronično ružne. Možda bi i tornju trebala fasada, pa da ne bude ružan?
Pula je po razmišljanjima definitvno ispred Pariza. Imali smo mi i piramidu prije njih, a Montmartre je oduvijek bio blijeda kopija Montezara. Za razliku od Pariza, mi imamo i katedralu...
Avijacija
Lista kriznih žarišta u svijetu ima novog člana. Uz Ukrajinu, Gazu, Hute, Iran, Irak, Afganistan i Tajvan, tu je Flanatička ulica u Puli. Naš neprijatelj je vojska koja nema pješadiju, ali ima opaku avijaciju.
Kakve to podzemne vode teku na potezu između Mlinara i Müllera, teško je reći. Je li u pitanju možda Bermudski trokut? Netko će reći prije bezmudski, jer bi netko mogao ostati bez jaja.
Scenarij je uglavnom sljedeći. Gladni ste i baš vam se jede trash kakav se prodaje u Mlinaru. Ok, razumijemo. No food like junk food. Mali špinat-sir za početak, potom masna vrela krumpiruša pa debela pizza taman iz pećnice. I onda taj prekrasni životni moment usere galeb koji vam u brišućem letu zgrabi najsočnije parče iz ruke.
Primjećeno je da bengalski galebovi najviše vole pizze, i to s kulenom i pancetom. Za običnu šunku im se ne isplati spuštati s neba, to neka jedu ove budale od ljudi. Ako je na pizzi samo sir, to neće pokupiti ni s poda. A ako Mlinar ne radi, nema veze. To samo znači da je kucnuo čas za desert u obliku kremšnite u obližnjem kafiću.
Galebovi su svjesni da živimo u nepoštenom društvu. I oni su, naime, žrtve kapitalizma. Zašto bi netko imao, a netko nemao? Nismo li svi isti? Kako na nebu, tako i na zemlji. Amen.
Autor
