Bježmo ljudi, fašisti su opet napali Istru
Hejteri
Franka Batelić se neki dan obračunala s hejterima na društvenim mrežama. "Opustite se ljudi", poručila je onima koji su je žestoko napali jer je rekla da život nije tako savršen kako se čini na Instagramu. Bio je to dio šireg intervjua na temu majčinstva. Kaže Franka da je spomenuta rečenica izvučena iz konteksta, ali badava. Kada online hajtanje jednom krene, to je najveća sila u ovom dijelu klastera Virgo.
Ključna je rečenica "opustite se, ljudi". Građanstvo je naime neizbavljivo nadrkano. Biti ljut i nabrijan, osobito ispred svojeg milog ekrana, danas je standard, a sve ostalo iznimke. Pojavom društvenih mreža svatko je dobio svog malog psihijatra u kutiji.
Treba priznati da tog psihijatra svi ponekad koristimo. Jebiga, kad je tako lako dostupan. Ali dok se neki trude izbaviti iz tog pakla, drugi mu se rado prepuštaju.
Ne znam jeste li primijetili, ali prosjek godina na Facebooku opasno ide prema šezdeset, možda i više. To je zato što su mladi, pa i oni srednje dobi, počeli bježati od njega.
Fašisti
U svom prvom nastupu u Saboru Dušica Radojčić je uspjela pronaći fašiste. Ništa manje od nje nismo ni očekivali.
Domovinskom pokretu je udijelila jedan onaj "no pasaran", omiljeni usklik svakog poštenog ljevičara koji drži do sebe. Kako to gordo zvuči kada s najviše govornice podigneš betonsku branu prema cijelom jednom poluotoku. Dovoljno je bilo pet minuta da se nova saborska zastupnica iz Pule proglasi zaštitnicom istarskih vrijednosti od nasrtaja zlih ustaša.
Najbolje od svega jest što je Dušica u svom prvom nastupu u Zagrebu djelovala kao da je članica njoj mrskog IDS-a. Upravo su oni još davnih desetljeća patentirali istrofilne uzdisaje na Markovom trgu.
Ali nema Zagreb pojma što ga je snašlo. Kada krenu primjedbe da se gradnjom ceste uništava tratina i da bi autoput trebao ići zaobilazno ne bi li se spasilo tri stabla, onda će im biti jasnije.
Valkane
Kažu protivnici igrališta na Valkanama da ćemo "vidjeti za pet godina za koga je taj teren napravljen". Oni aludiraju da je namijenjen budućem Hotelu Valkane, a ne djeci NK Uljanika.
Braneći se od tog suludog napada uglavnom se tvrdi da to nije istina, što je još jedan pokazatelj koliku moć u ovom gradu ima šačica nabrijanih aktivista. Njima naime treba poručiti nešto sasvim drugo. Ako će jednog dana hotel Valkane željeti zakupiti termine na igralištu, zašto mu to ne bi bilo dozvoljeno?
Zašto Pula sport, odnosno Pula usluge i upravljanje, ne bi zaradio koji euro od rentanja terena? Djeca Uljanika neće biti na travnjaku 0-24 i ako se nađe termin, u čemu je problem dati ga susjednom hotelu uz dobru zaradu? Pa u ničemu, osim ako se nalazite u Puli.
Ovdje je sve problem jer se vlast boji male grupe ljudi kao da je to cijeli narod. Možda je vrijeme da se kaže dosta. Prestanite nas daviti. No pasaran.
Europa
"Stabilan prvoligaš više nije opravdanje, želimo borbu za Europu i ništa manje", poručili su Demoni upravi Istre 1961. Ja bih dodao da su u toj rečenici dvije riječi viška, a to su "borbu" i "za". Dakle, želimo Europu i ništa manje.
Da je Istra zrela za taj iskorak pokazao je završni dio sezone u kojem su zeleno-žuti nizali pobjede. Da je liga počela u trenutku kada je Tramezzani preuzeo ekipu, pulski prvoligaš bio bi danas na trećem mjestu iza Dinama i Rijeke, a ispred Lokomotive, Hajduka i Osijeka. Prošlo je vrijeme u kojem je Istra bila simpatični klub iz najljepšeg dijela Hrvatske, gdje svi vole doći igrati.
Najbolje od svega je što za iskorak ne treba puno. Dovoljno je zadržati trenera i ekipu i dovesti nekoliko pojačanja. Baza postoji, treba je samo nadograditi. Interes navijača je velik, uz dobre rezultate na svakoj utakmici bi se skupile tri-četiri tisuće ljudi, možda i više. A konačno stiže i novi travnjak.
Ako je ikad bilo vrijeme za uzlet pulskog nogometa, onda je to sada.
Norijada
Jučer je u Hrvatskoj bila Norijada, ulična fešta kojom srednjoškolci slave kraj školovanja. Tradicija je to koja traje već desetljećima i koja se sve intenzivnije prati i u medijima. Fotografije veselih mladića i djevojaka u šarenim bojama, nerijetko i pijanih, rado je viđena slika na portalima.
Sjećam se svoje Norijade, kanistra s kiselim vinom koje danas ne bih popio ni da mi prijete kuburom, ulijetanja u zbornicu dične Sušačke gimnazije, izlijetanja iz nje još većom brzinom, polutvrdih leća u koje je uletjela šaka brašna iz blizine, sat vremena suza i brisanja očiju, pohoda po gradu... Bila je navečer i fešta u Točki, u to vrijeme popularnom riječkom klubu, ali to mi je već bilo previše.
Maturanti slave kraj srednje škole jer postaju odrasli, punopravni članovi društva. Većina upisuju fakultete, nazivaju se akademskim građanima, ciljaju na uspješne karijere. Kreću mijenjati svijet i uvjereni su da je to moguće. Svoju generaciju smatraju boljom od prethodnih, koje u današnje vrijeme imaju i posprdni naziv bumeri.
Doista, lijepo je biti mlad, ali lijepo je biti i nešto stariji i pametniji.
Autor
