Uz tartufe, masline i lozu kupus je novi istarski brend

Iako Istra mnoge asocira na masline, tartufe i vinovu lozu, obitelj Picoli iz Ližnjana se više od 30 godina bavi se uzgojem kupusnjača, kelja, kupusa, karfiola, brokula, piše Večernji list. „Od toga se ne može odmah kupiti dobar auto, ali se može pristojno živjeti i prehraniti obitelj“, rekao je za Večernji Goran Picoli koji zajedno s ocem kupusnjače uzgaja na 15–ak hektara zemlje.  
   
Nasljeđe je to još od njegova djeda, a raditi na zemlji počeo je još kao dječak. Njihova je obitelj među prvima koja je u Ližnjanu krenula s proizvodnjom ovog povrća. No, ližnjanski kupus nije sasvim običan kupus, njegova je posebnost što raste tik uz more, ponegdje tek 10-ak metara od obale.

„Sve raste blizu mora, to je naša prednost, zbog morske soli nema mraza, što je za kupusnjače povoljno. To vam je kao s otočkom janjetinom, zbog posolice ima drugačiji okus i ne može se usporediti s onom koja se uzgaja u kontinetalnim krajevima. Svaki kraj ima svoje specifičnosti, teško je to uopće objasniti. To vam je kao s varaždinskim kupusom, zeljem, kako ga oni zovu, ima karakterističan okus. Tako je i s našim ližnjanskim, poseban je“, objašnjava nam Goran. Uz Picolijeve, u Ližnjanu se još nekoliko obitelji bavi uzgojem kupusnjača.

Obitelj Picoli svoje proizvode plasira isključivo na domaćem tržištu, o izvozu, veli Goran, ne razmišljaju, jer jedva pokrivaju i domaće potrebe. No, kada bi zemlje bilo više, i ta bi opcija bila moguća, dodaje. Njihov se ližnjaski kupus tako prodaje na zelenim tržnicama u Zagrebu, Puli, Rijeci, Splitu, ima ga i na policama trgovačkih centara. Osim blagotvornog utjecaja mora, posebnost je ližnjaskog kupusa kojeg uzgaja obitelj Picoli i u ''suhom ratarenju''. „Zalijeva ga kiša, dobije onoliko vode koliko mu priroda osigura. Sam sebe crpi iz zemlje i zato ima drugčije gušte“, kaže Goran objašnjavajući kako je to teži, ali bolji, zdravlji način uzgoja. Prodaje isključivo svježu robu, preradom se ne bavi. Na zemlji, kada su radovi najintezivniji, pomaže cijela obitelj, čak i Goranov petagodišnji sin Luka. Uvjeren je, kaže, da će nastaviti obiteljsku tradiciju, a potiče ga malim, simboličnim džeparcem.

„Proizvodnja kupusnjača se isplati, još kada bi cijena bila veća, u veleprodaji se prodaje za 1,20 kuna. Problem je u manjiku obradive zemlje“, kaže  Goran. Na pitanje o marketinškoj promidži ližnjaskog kupusa, Goran veli kako se u tome nisu nikada okušali. Mi samo delamo, nemamo vremena za reklamu, priznaje uz smjeh.

Svaki kutak Hrvatske nudi nešto posebno. Tako je ''Brujski kapuz'' lokalna autohtona sorta kupusa od davnina poznata na Liburniji i Kastavštini. Potječe s područja sela Mali i Veli Brgud, smještenih na području Općine Matulji u Primorsko-goranskoj županiji. Brgujci ga slave i na trdicionalnoj ''Kapuzijadi'', na blagdan zaštitnika svojeg mjesta Kuzme i Damjana. Poseban je zbog svog poneblja i neuspjeva nigdje drugdje, a razlikuje se i po naćinu sađenja i konzerviranja. Kiseli se isključivo u drvenim bačvama u koje se dodaje krupna sol. Kod uzgoja Brgujci ne koriste ''kemikalije'', njivu gnoje samo stajskim gnojem,a siju ga sredinom ožujka.

Karakterističnan je po svojim velikim, tvrdim glavicama, crvenoj boji, ali i jedinstvenom, ljutom okusu kao da je začinjen paprom. Najbolje ga je, kažu Brgujci, uzeti iz bačve u kojoj se kiseli, ''hitit na malo masti ili ulja'', dodati češnjaka i malo popržiti, a idealno ga je još ''pojačati'' s domaćim kobasicama, piše Večernji list.