Ulični glazbenik impresivne biografije. Radio na ekonomskoj integraciji Podunavlja, postavljao prvi McDonald's u Zagrebu…
Nekima se neće svidjeti njegov glazbeni repertoar, mnogima hoće, ali i onima prvima Zlatko Gerenčir uzvraća širokim osmijehom i evergreenima. Malo je kome promaknuo ovaj ulični svirač, najčešće na potezu od Prvomajske do Narodnog trga, koji već 17 godina na pulskim ulicama rastjeruje tmurne misli i oblake hitovima Creedensa, Beatlesa, Bee Geesa, Paula Anke, Roda Stewarta, a na repertoaru se nađu i Grašo, Oliver. Tu je i ljeti i zimi, s gitarom u rukama, ali ne samo u Puli, viđali smo ga i na riječkom Korzu, u Opatiji…Kad ode i posljednji turist, a Prvomajskom odjekne zvuk potpetica osamljenog prolaznika, tu je Zlatko da razbije pulsku tapiju.
Od glazbenog repertoara zanimljivija je, međutim, impresivna biografija ovog pulskog svirača, rođenog u Gornjem Miholjcu. Dok prosječan građanin u profesionalnom vijeku jedva promijeni tvrtku, dvije, a ako baš nategnemo i tri, naš ulični svirač, koji je već nekoliko godina u mirovini, nema što nije radio, i to na rukovodećim pozicijama. Završio je Ekonomski fakultet u Osijeku, a 1989. godine, kada se vjenčao, radio je u Zagrebu u informatici, pa otišao u privatnike, radio u humanitarnoj organizaciji International Rescue Comittee...Družio se s nećakom čuvenog američkog političara, ali se ne želi time javno hvaliti. U Osijeku je od 1996. do 1998., u sklopu USAID-a, odnosno mirne reintegracije, radio kao specijalist za ekonomsku integraciju Podunavlja jer je trebalo, veli Zlatko, registrirati firme, odnosno urediti poslovanje tvrtki u skladu s hrvatskim zakonima.
Od 1998. do 2003. vodio je privatnu konzalting tvrtku, a u osječkom HGK-u tri je godine, od 2003. do 2006. bio voditelj financija i računovodstva. Te 2006. godine s obitelji seli u Puli, a razlog su, veli, bila djeca. Naime, od troje djece, kćer i sin boluju od alergijske astme, pa je logičan izbor bio grad uz more, čija klima blagotvorno djeluje na tu bolest. U pulskoj cementari Calucem tri je godine bio voditelj odjela za kontrolu i konsolidaciju, radio je i u jednoj rovinjskoj tvrtki, a u opatijskom Grand hotelu čak je šest godina bio direktor financija…
Nema što nije stalo u biografiju nasmijanog pulskog svirača koji gitaru svira od svoje 15. godine. I danas, iako je u mirovini nekoliko godina, još uvijek radi na pola radnog vremena u jednoj firmi.
„Najljepše je kad vidiš da se nekom nešto sviđa. Znam pozvati djecu da sviraju a ja pjevam, to im je doživljaj. Stranci to obožavaju. Na koncert se odlazi ciljano, ali na ulici ima tisuću ukusa, nekima se sviđa, nekima ne. Neki rano ujutro mrze sebe, a popodne cijeli svijet“, iskreno će Zlatko kojem prilaze i pozdravljaju ga mnogi Puljani. Ipak je on dio njihove svakodnevice: nakon jutarnje špeže, slijedi obligatna kavica na osunčanoj terasi i – evergreeni za dobar dan.
„To nam je jedina radost kad prođemo ovuda. Ugodan glas, muzika za ove godine“, dobacuje u prolazu jedna sredovječna Puljanka.
Zlatko se naradio u životu. Svirka na ulici tu je da upotpuni budžet. Ali ne samo to.
"Sviranje na ulici me relaksira, a isto tako čini neki mali budžet od kojeg se ne može živjeti, ali si čovjek može priuštiti nešto za svoj gušt", kratko će, za kraj, naš ulični svirač.
Autor
