Otišao je vječiti promotor. Čovjek neiscrpne energije, ostavio je trajni biljeg u društvenom životu Istre
Otišao je Valter Kiršić, vječiti glazbeni menadžer iz Pule, rodom iz Kršana. Otišla je estradna legenda Istre, baš onako u svom stilu. Otišao je Valter na dan kada je trebao proslaviti 78. rođendan, na petak 13., točno u podne.
Kao da je u nekoj ludoj kalkulaciji sve priredio – jer organizirati, to je znao – samo da ode pamtljivo. Poput pravog ceremonijalmajstora, što je bio za života. Posljednjih godina bio je narušenog zdravlja, bolest ga je ovaj put pritisnula do kraja…
A Valtera nije bilo lako pritisnuti. Izgledao je nesalomljiv. Kao da će vječno trajati. Taj nikad nije potonuo u ravnodušnost. Nosila ga je neka neiscrpna energija, predanost poslu. Nije prihvaćao da se nešto ne može, uvijek u potrazi za nekom novom idejom. Usprkos tome što je duže vrijeme muku mučio s oštećenim vidom, vidio je dalje od mnogih.
Zbog toga i je ostavio trajni biljeg u društvenom životu Poluotoka. Isprva je kao turistički radnik, animator, utirao put eventima, organizirajući priredbe i zabave u ljetovalištima širom Istre: u Poreču, Rovinju, Rapcu, Puli… Kratko je živio u Americi, a po povratku je, kao promotor, započeo s organizacijom koncerata.
Pripisuju mu se zasluge za nastup prvog stranog benda u Areni, Boney M. 1978. godine. Devedesetih je Valter, s njegovom agencijom Lira Intersound, radio na velikim koncertima, također u Areni, i to zvijezda poput Stinga, Simply Reda, Leonarda Cohena, Seala, Jamesa Browna, Josea Carrerasa, Placida Dominga i drugih.
Prijateljevao je s brojnim zvijezdama domaće i regionalne estrade. Iznimno elokventan, širokog polja interesa, kada bi došao u kakvo društvo, svijet bi načas postao drukčije, profinjenije mjesto. Znao je neke priče i previše romantizirati, malo dodavati, ali sve biste mu oprostili, jer to je bio dobroćudni on.
Uvijek je bio ponosan na svoje kršanske korijene, rodnu grudu. Nije, tako, priznavao ni nove lokalne toponime, pa je kod stancije Stare staze, koja je u njegovom vlasništvu i nalazi se u zaseoku Baći, stavio malu oznaku – Kiršići, jer je tako, valjda, bilo po starini.
Ondje mi je Valter - puštam sada uspomene da uđu - držao govor na vjenčanju, odjeven kompletno u bijelo odijelo. Ne znam kome bi takvo nešto pristajalo kao njemu. Rekoh, gospodin čovjek. Čim je krenuo pričati, sve je podigao na pijedestal, svemu je dao okvir. Bio sam počašćen u tom trenutku. Znao je znanje.
Znao je, kažem, s riječima taj glagoljivi poliglot. Kladim se da bi sam sebi napisao najbolji In memoriam.
Počivaj u miru, dragi Valtere…
Autor
