DIRTY OLD TOWN Tu se ljudi 'ubijaju' za parking, a prozori se zatvaraju zbog štakora
Čak 45 posto stanara želi odseliti iz centra Pule, pokazala je nedavna anketa Grada Pule, provedena kako bi se utvrdilo što konkretno muči stanovnike povijesne jezgre, prije nego što se prione izradi plana upravljanja tim zahtjevnim dijelom grada. Ovaj zapanjujući, iako ne i neočekivan rezultat ponukao nas je da se uputimo u stari grad i na licu mjesta, u razgovoru sa stanarima, otkrijemo što je, po njima, najveći problem, a koje su prednosti života u jezgri i, na koncu, žele li doista iz nje pobjeći.
„Ma vidi, dirty old town. Obožavam ga, ali je do krajnosti zapušten. Ne znam bih li selio, ponekad mi dođe. Uspone, osim jednog, nitko nije taknuo desetljećima. Ispod kamenih ploča izlaze štakori udahnuti zrak, a da ne govorim koliko je žohara, miševa... Buka mi ne smeta, a zimi je kao da živim na selu, nigdje nikoga.
Što se tiče parkiranja, situacija je puno bolja otkako je nekoliko parkirališta rezervirano za stanare. Istina, ljeti u večernjim satima i dalje bude gužvovito, ali navikneš se na to“, kaže nam jedan Puljanin koji stanuje nadomak Foruma. Po njemu, sve bi se i dalo podnijeti, ali najviše boli zapuštenost i nebriga za povijesnu jezgru.
Iris Domić konobarica je u popularnom kafiću Uliks. Od kuće do posla dijeli je niti pedesetak metara.
„Stanujem iznad bivšeg McDonald'sa u stanu koji sam povoljno unajmila. U grad sam doselila sa Stoje, gdje mi žive mama i sestra. Prednost stanovanja u centru je što ti je sve nadohvat ruke: tu radim, tamo živim“, kaže Iris te navodi najveću manu centra – nedostatak parkirališnih mjesta, na što se, uostalom, požalilo čak 92 posto anketiranih stanara.
„Ja ne vozim, ali kad mi netko dođe, najbliži parking mu je kod Rojca.
Ide mi na živce što ne smijemo montirati klima uređaj na fasadu jer je građevina stara. Tu je i buka koja počinje u 6.30 ujutro kad ljudi krenu na posao i traje stalno. Ali, nije da mi toliko smeta buka, koliko nedostatak parkinga“, kaže Iris. Živcira je, veli, i to što je u jedinim trima trgovinama prehrambenim proizvodima, Studencu i Ultri, dvostruko skuplje nego u istim dućanima izvan strogog centra.
„Da kupujem stan, nikad ne bih u centru. Imam psa i nemam ga ovdje gdje prošetati, u blizini nema zelene površine“, podcrtava Iris, a njena kolegica domeće:“Ja živim na granici Pule i Medulina, na livadi. Ujutro čujem ptičice, navečer čagljeve. Milina.“
Treći Puljanin s kojim smo razgovarali živi na rubu stroge jezgre.
„Dobro je jer je sve blizu, ne treba paliti auto, puno se hoda. Može se ići pješice u kafiće i restorane, na tržnicu i u šoping, na koncerte i predstave, u knjižnicu. Ako popijete, ne morate voziti. A opet, pošto je Pula ipak mali grad, blizu je priroda i more. Loše je jer zna biti bučno i teško je pronaći parking, ali to su slatke brige u odnosnu na sve prednosti“, kaže on.
Naša sljedeća sugovornica stanuje na Danteovom trgu. I njena se priča ne razlikuje puno od onih drugih stanara. Ne želi imenom u javnost da se ne zamjeri susjedima.
„Broj jedan – nema parkinga. Ovdje se ljudi 'ubijaju' za parking. Neki su čak privilegirani pa 24 sata drže automobil na mjestu za dostavu, nikad nisu dobili kaznu ni upozorenje. S druge strane, ljudi koji parkiraju kod pošte da bi preuzeli pošiljku svakodnevno bivaju kažnjeni“, veli naša sugovornica. Nadalje, smeta joj galama.
„Kafić na trgu radi do 2. Ispred moje kuće je taksi stanica, dolazi po 5-6 tura taksija. Onda u tri ujutro dolaze smetlari pa ti spavaj. Turisti se znaju okupiti ispod prozora pa psuju, viču, nema nikakvog reda. Mi smo žrtve tamošnjih lokala koji rade do kasno u noć. No, život ovdje ima i prednosti.
„Uvijek ste u žiži, sve se događa oko tebe, sve je blizu, i tržnica i banka“, kaže naša sugovornica. Pitamo je bi li ipak odselila, kad bi odvagala sve prednosti i mane centra.
„Seliti sigurno neću jer nemam gdje i za taj novac ne mogu kupiti nešto da bih bila zadovoljna kvalitetom života. Kada bih mogla birati, odselila bih negdje s pogledom na more, tko to ne bi volio“, rezimira ova Puljanka. Usput je iskoristila priliku da ukaže na problem autobusnog stajališta na Bulevaru, gdje je uvijek puno turista pa nema mjesta za sklanjanje od jakog sunca. Trebalo bi, po njenom mišljenju, postaviti još koju klupicu bliže stajalištu jer je ona jedina predaleko pa ukoliko sjedneš, riskiraš da ti pobjegne bus.
Na koncu razgovaramo i s Edisom Almir, koja s obitelji u Kandlerovoj ulici vodi restoran, a u blizini i stanuju. I ona spominje da teško mogu naći parking, iako su platili dva mjesta, u Ulici Castropola i kod Foruma, na kojima – mjesta za auto nikad nema.
„Parkinga nema, a svi ga plaćamo. Nakon 22 sata parking se ne može pronaći nigdje u 5. zoni, a ona obuhvaća Stari Grad, Castropolu, dio iza Foruma i burze rada te kod OŠ Centar. Ako kupiš veš mašinu, ne možeš je dopremiti.. Ne možemo autom. Jednu špežu za napraviti pa nositi od gore (iz Ulice Castropola) nije ni humano mi empatično“, veli Edisa.
Smeta im, kao ugostiteljima, što više, otkako je Filip Zoričić gradonačelnik, ne mogu dopremati robu vozilima, nego od 2022. godine samo na kolicima koja, tvrde, stvaraju veliku buku.
„Prije bi kombi iskrcao robu, a kolica drndaju u 8 ujutro toliko da zbog toga i turisti žele iseliti. Mladi turisti znaju se napiti pa vozikati kolica u tri ujutro, znaju ih i razbiti s obzirom da su otključana. Neki turisti zbog toga žele otići, ni apartmani ovdjen isu svi puni“, kaže jedan član ove obitelji
„Prije si mogao ući autom do 8.30. Tu je puno restorana i u ta dva kolica od 7 do 9 nikom ne stane roba. Postavili su kamere kod Katedrale, ne možeš 5 minuta iskrcati robu, odmah stiže kazna. Stvarno su napravili užas“, žale se članovi ove ugostiteljske obitelji.
Iako kažu da im je ovdje lijepo, napominju da im je ulica 'loša', neuređena.
„Tu sam rođena i nikad nije bilo problema, tek sad s ovim gradonačelnikom“, oštro će Edisa.
Na koncu, kao šlag na reportaži, kažu da ovdje ima puno štakora koji svugdje ulaze.
„Ako ostaviš otvoren prozor, ući će.“ Gdje god se okreneš, ugledaš sitan par crnih očiju i dugačak, sivi rep. Ali, navikli su stanari starog grada na sve, a pantigana im dođe skoro kao kućni ljubimac.
Autor
