Kad smo 60-ih tražili nošnje po selima ljudi su me pitali: 'Ma, cigov si ti, moli?'

Josip – Pino Knapić dobitnik je ovogodišnje Nagrade za životno djelo Grada Labina za izuzetna dostignuća u očuvanju i promicanju kulture, običaja i popularizaciji kulturne narodne baštine Labina i okolice, očuvanje i promicanje labinske cakavice.

Knapić je svoja dostignuća ostvario ponajviše radom u RKUD-u „Rudar“ Raša, zatim organizacijom smotri i susreta u Istri, Lipovljanima, Velikoj, Zagrebu i drugdje, radijskim emisijama „Užonci našega kraja“, koja se emitira 26 godina na Radio Labinu i najdugovječnija je emisija na istarskim radio postajama i šire, emisijom „Litrati“ i na kraju, tako je sve počelo i još traje, svojim pjesništvom na labinskoj cakavici.

Nono Sipe iz Topida

„Pjesme na cakavici počeo sam pisati još u osnovnoj školi. Član dramske sekcije RKUD-a postao sam 1964. godine s četrnaest godina. Nešto malo sam i plesao, ali našao sam se u organizaciji priredaba i gostovanja jer društvo je tada imalo više od stotinu članova u niz sekcija. Bili smo jedino kulturno umjetničko društvo na Labinštini i najmasovnije u Istri“, kaže naš sugovornik.

Za sklonost folkloru zaslužan je njegov djed Josip – Sipe Knapić iz Topida. 

„On je bio obahajer u rudniku, govorio je njemački i talijanski. Bio je vrlo načitan čovjek i redovito  je kupovao Glas Istre i časopis Jurina i Franina. Pamtim da je obožavao fuže sa sirom koji je morao biti srednje meki. Volio me je i ja sam često bio kod njega i none. Oni su znali i zapjevati, a ako je nona nešto pogriješila, onda bi se ljutio. I moj otac Josip Knapić je znao zapjevati, ali puno češće je pjevao moj baraba Mauro Knapić i to s prijateljima Mirom Tenčićem, Oresteom Černjulom i Ninijem Jurčićem“, ispričao nam je.

Čuvanje izvornosti narodne nošnje

Prvi značajan angažman, recimo to tako, Knapić je dobio u skupljanju narodnih nošnji po selima Labinštine .

„U RKUD-u smo plesali sve plesove bivše države, pa smo istarsku nošnju nadopunjavali slavonskom. A onda nam je Bepi Faraguna zvani Žgambela, tadašnji predsjednik Katedre čakavskog sabora u Labinu, predložio da prođemo po selima i pitamo ljude za dijelove narodne nošnje  i pokušamo složiti pravu labinsku narodnu nošnju. Krajem 60-ih godina toga se još moglo naći po kaselama. Išao sam sa Silvanom Verbancem, voditeljem i koreografom i Pinom Mohorovićem. Bio sam najmlađi među njima, a izrazito visok nisam ni danas, pa su me ljudi pitali kad smo dolazili kod njih: 'Ma, cigov si ti, moli?'.  Pokazalo se da nema rudara koji ne poznaje mog noneta Sipeta“, priča  Knapić.

Uspjeli su tako složiti izvornu labinsku narodnu nošnju te dandanas čuvaju autohtone nošnje našega kraja na temelju kojih izrađuju kostime za nastup. Izvornost nastoje sačuvati do najmanje sitnice.

„Na primjer, ženska nošnja ima crveni pojas ispleten u formi riblje kosti. Nekada su pletivo za taj pojas ljudi kupovali od nekog trgovca koji je dolazio iz Kranja na sajam za Petrovu. Uz pomoć prijatelja iz Velike našli smo trgovca u Osjeku koji je imao niti u takvoj nijansi crvene.Poslije smo u Slavoniji u selu Gaj našli čovjeka koji ima starinski tkalački stan i dali mu da nam ih isplete. 

Dugo vremena su nam problem bile cipele za plesače jer su one iz trgovine bile skupe, a brzo bi dobile rupe u potplatima. Tako smo u Ivanić Gradu našli postolara koji radi obuću za HNK, pa nam je izradio cipele za plesače i od tada nemamo problema“, kaže Knapić.

I 'Konti' i smotra folklora Istre

Bio je i najmlađi suradnik etnomuzikologa Slavka Zlatića i voditelja kulturnih akcija i manifestacija Renata Pernića s kojima je organizirao Smotru narodne glazbe i plesa Istre, ali i druge susrete tradicijske glazbe Istre.

„Smotra se godinama, početak je bio 14. kolovoza 1966. godine, organizirala u Motovunu, ali posjećenost je bila nikakva – sudionici su pjevali i plesali jedni drugima. Predložio sam Zlatiću da Smotru održimo na Dubrovi gdje mi održavamo Labinske konti.

Odbor Smotre je odlučio da nam da šansu i to je bilo u angoštu 1981. godine na Dubrovi što je bio pun pogodak: došlo je nekoliko tisuća ljudi, auti su bili parkirani sve do benzinske crpke, red su održavali i prometna mladež i izviđači“, rekao nam je o tome i dodao: “Moram reći da je ideja za 'Labinske konti'  i to da ih organiziramo po selima potekla upravo od Bepija Faragune, Pineta Mohorovića i mene. Inzistirao sam na zastavi i amblemu smotre kojega je autor labinski likovnjak, tada naš član, Zdravko Milić. Konti smo kasnije  počeli, nakon nekoliko desetljaća drugačije organizirati.“ 

Napominje da su Zlatić i Pernić priznavali da je Labinština najbogatija sa sopcima i kantadorima tj. s pjevačima i sviračima te izrađivačima narodnih instrumenata.
„Na Krku instrumente izrađuje Marijan Orlić, član KUD-a Pinezići, moj prijatelj. On je dolazio kod Franka Kosa da bi naučio finese u izradi a Franko je izvrstan majstor u izradi tradicijskih glazbala Labinštine i Istre“, priča Knapić.

Od barakina do nagrade HURIN-a

Ideja za radijsku emisiju „Užonci našega kraja“ nastala je u „barakinu“ preko puta „Cetrtega obroka“.

„Pokojni Gracijano Kiršić je onamo dolazio jer je radio u školi, pa mu je bilo blizu, a tada je bio član L.A.E. koji je pokrenuo prvi radio u Labinu. Rekao mi je: „Pa mogao bi ti nešto onako da se čuju sopele i meh, makar petnaest minuta.'  Rekao sam: 'U, ke lepa ideja!' Došao sam s longplejkom „Labinske konti i tonci“ iz 1981. godine koju sam Perniću pomogao snimati i naći financijske sredstva. Tako je to krenulo. 

Kasnije sam, za emisiju 'Užonci našega kraja' na Radio Labinu dobio srebrni Mikrofon HURIN-a, visoku nagradu radio postaja u Hrvatskoj, a za emisiju „Litrati“ dobio sam brončani mikrofon. U „Litratima“ gostuju zanimljive osobe s kojima ja razgovaram na cakavici bez obzira govore li je oni ili ne, ali uvijek sve uspješno privedemo kraju. Za ove uspjehe moram zahvaliti tehničarima, na početku Kristijanu Išiću, a kasnije Branku Mohoroviću te Patriku Šćiri, koji mi je pomogao u RKUD-u, kaže Knapić.

Samo pod hrvatskom zastavom!

Nemoguće je prebrojati sva putovanja RKUD-a, od Njemačke, Francuske, Makedonije, Slovačke, Češke, Italije, Bosne i Hercegovine i Srbije  ali ono koje mu je ostalo u  sjećanju je gostovanje na Svjetskoj smotri folklora u Francuskoj gdje su nastupili programom plesova, svirki i pjesama Labinštine kao jedini predstavnici Hrvatske, ovoga našega kraja.
„Bilo je to u vrijeme kad mnogi nisu ni znali gdje je Hrvatska. Uoči svečanog otvorenja primijetio sam da su umjesto naše stavili jugoslavensku zastavu sa zvijezdom i rekao da mi nećemo nastupiti pod tom zastavom. Sreća što je naš vodič i koordinator bio bivši UNPROFOR-ac koji je na odlasku iz Hrvatske kupio  zastavu za uspomenu. Otvorenje je odgođeno za pola sata, dok on ode kući po zastavu. Bila je to ona s resama, ali ništa zato“, ispričao nam je Knapić i dodao: "Nastupili smo i na drugim poznatim manifestacijama, od Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, na kojoj smo nastupali od početka 1966. godine, Vinkovačkih jeseni na kojima smo nastupli pet puta do Međunarodne smotre u Velikoj 'Čuvajmo običaje zavičaja' i drugim manifestacijama.“

Spašavanje 'Tonca joncići po kršine'

Iz vremena rada u Labinskoj tiskari sjeća se „spašavanja“ zbirke pjesama Zdenke Višković „Tanac joncići po kršine“.

„Ta je zbirka meni vrlo draga jer je pisana na cakavici, ali drugačije od ostalih zbirki, a osim toga puna je simbolike. Ona se prodavala u knjižarama, ali jako slabo. Jednog dana je direktor tiskare čika Savo Paunović dobio obavijest iz Palanke, ne znam više je li bila Bačka ili Smederevska, da su među knjigama koje su spremne za rezanje našli tu zbirku i jednu knjigu, ne sjećam se koju, Daniela Načinovića. Javili smo im da sačuvaju to i te su se knjige vratila u Istarske knjižare. Nakon toga je predsjednik Općine Nini Dobrić iz Cerovice otkupio određenu količina Zdenkinih knjiga i podijelio građanima, tako da mnogi to još imaju kod kuće“, kaže o tom događaju.

Cakavicu treba uvesti u škole

Upitan o budućnost labinske cakavice odgovorio je da je to teško predvidjeti.

„Smeta mi, ne samo meni, kada roditelji međusobno govore na cakavici, ali s djecom na standardnom hrvatskom. Treba s djecom govoriti po labinjonski, ona će standardni jezik već naučiti - pa moj je unuk naučio brojati na kineskom! Ali i lijepo govori na cakavici. Trebalo bi u škole u sklopu zavičajne nastave uvesti i učenje cakavice s tim da bi je i nastavnice morale znati.

Ne smijemo zaboraviti da imamo i labinsku čakavicu, koja je meni, neka se nitko ne uvrijedi, mekša i ljepša od čakavice iz drugih krajeva Istre. Treba se boriti, da tako kažem da očuvamo ovaj naš dijalekt, koji eto ima i svoje mjesto u zabavnoj glazbi što nam prije četrdeset – pedeset godina nije mogao nitko predvidjeti. Ja često znon reć da su dve naše besedi one prove, zole: ca i zoc. Treba se zapensat.  Lepi je naš zajik.“, rekao nam je.

U tom smislu recimo i to da je Josip Pino Knapić urednik i izdavač nekoliko slikovnica za djecu na cakavici popraćenih CD-om te producent, urednik i suizdavač CD-a s narodnim pjesmama i svirkom Labinštine „Zazrela je šenica“.

Posljednje, ali ne i najmanje važno: za svoj rad već nagrađen i to Poveljom Hrvatskog sabora kulture za izuzetna dostignuća na području kulturno-umjetničkog amaterizma i obogaćivanje hrvatske kulture te  visokim odlikovanjem Predsjednika Republike Hrvatske za poseban doprinos u kulturi Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. (Robi Selan)