Knjiga o životu Danka Končara
Neće to biti klasična biografija koliko knjiga o životu Danka Končara koji, valja to odmah naglasiti, nema nikakve veze s narodnim herojem Drugog svjetskog rata Rade Končarom. Nije to nevažno za napomenuti ako se uzme u obzir da je dio političkih elita u proteklih desetljeće i pol potpuno neutemeljeno tvrdio da je DK u sadašnjoj Hrvatskoj privilegiran u biznisu zbog poznatog rođaka koji mu, dakle, to i nije.
Gluposti, zablude i površnost dio su političko-medijske scene pa ni ne čudi takvo krivo povezivanje gdje pravih poveznica zapravo nema. Nekome se to učinilo zgodnim pa se isforsirala nepostojeća priča kojoj Končar nije pridavao posebnu pažnju niti ga je to posebno uznemirilo. Kao što će ga, uostalom, jobovski strpljivog malo toga uznemiriti ili izbaciti iz takta.
Kao bivšem novinaru pisanje knjige o životu Danka Končara bio mi je izazov teško usporediv s bilo čime odrađenim i ostvarenim u prijašnjoj karijeri. Ovdje vrijedi drugačija tehnika pisanja i pristup sugovornicima koji su obilježili razne faze života čovjeka koji je granice svojih mogućnosti i ambicija stalno pomicao. Onaj dio potencijalnih čitatelja koje bude zanimao život Danka Končara iznenadit će se bogatim sadržajem i nevjerojatnim događajima, iznenadnim preokretima, agonijama i ekstazama, kao bliskim suputnicima u stalnoj izmjeni.
Danko Končar je poseban, svoj, nimalo ekscentričan, ali nekonvencionalan, poput Charlesa Bukowskog koji je rekao: „Oni su se smijali meni jer sam drugačiji, a ja sam se smijao njima jer su svi isti.“
U skoro već 83 godine proživio je, koliko god to zvuči stereotipno, više nego što bi mnogi u sto života. Boravak na planeti Zemlji nije ga mazio, ni najmanje. Odmalena, od djetinjstva opterećenog teško bolesnim mlađim bratom, morao je biti borac. Brzo je i rano preuzimao odgovornost za obitelj, paralelno se školujući i radeći, studirajući i radeći, sve dok nije uhapšen i osuđen na 13 godina zatvora. Obitelj se tada, kao nedovoljno stabilan brod u oluji, opasno nagnula na bok, pod prijetnjom kobnim prevrtanjem. Na taj način Končar je imao privilegiju upoznati osjećaje nemoći, frustracije i slabosti. Skoro uništen pod njihovim strahovitim pritiscima, očvrsnuo je. Pao je pa ustao, padao je, ali i ustajao, ne jednom, nego mnogo puta. Zahvaljujući karakteru i prirodnom optimizmu nadvladao je ograničenja, probleme i bolesti. Umjesto da mu to crpi energiju i oslabi ga, on ju je izvlačio iz svih životnih okolnosti.
Čovjek inspiracije, entuzijazma i goleme, nepresušne, rijetko viđene motivacije te odlučnosti koje je kanalizirao u pravcu biznisa i projekata po cijelom svijetu, o čemu će naširoko biti riječi i zapisa, svoju trenutnu, ali ne i završnu priču odrađuje u Puli, nasuprot Uljanika na Katarini Monumenti gdje će uskoro, nakon marine, otvoriti i hotel. Vrijeme će pokazati da je Pula više profitirala od Končara nego što će on profitirati u Puli. Naravno da je iluzorno očekivati da se to prepozna i vrednuje kroz javnu potvrdu ispravnosti njegovog ulaganja kojim je zapostavljeno i uništeno područje pretvoreno u nešto korisno. Prije će ovdašnja javnost tražiti razloge za kritiku od povoda za pohvalu. Ljudima je većinom lakše biti ljubomoran, zločest i zavidan, nego nekome priznati da radi nešto kvalitetno, kao da loša riječ produžuje život, a dobra riječ ubija.
Kad bi je se tražilo, poanta knjige vjerojatno bi bila u tome da je žilav, izdržljiv i uporan čovjek sve u stanju preživjeti. Danko Končar iz prve ruke, neposredno, detaljno, minuciozno, kirurški precizno svjedoči o tragedijama koje su ga zadesile. Raščlanjuje događaje, izvlači emocije, razotkriva se i bolno i zanimljivo. Priča djeluje fascinantno, događaji nevjerojatno, ali su istiniti. Jedan njegov prijatelj kaže da je Danko imao težak život, teži nego što se može zamisliti: „Mnoge je usrećio, puno je postigao, ali ne bih se s njime mijenjao. Platio je visoku cijenu uspjeha. Danko je bager koji ruši zidove, cigle padaju po njemu, on ih otrese, otarasi se prašine, izađe iz dima kao kakvo mitsko biće i ide dalje.“ Vau, to je, stvarno, Danko Končar.
Knjiga će na kraju biti napisana kao čudan hibrid biografskog, esejističkog i proznog, evocira najdojmljivije trenutke prebogatog života čovjeka kojem novac ima svoju vrijednost, ali nema boju, okus i miris. I sam po sebi nije cilj. Nešto je valjda i u emocijama, iskustvu i proživljenom. U tome leži njegovo bogatstvo.
Autor
