Luciano Valčić odvozit će dionicu na kojoj je njegov otac pobijedio 1964.
Skoro pa na samu 60. obljetnicu pobjede slavnog istarskog biciklista Nevija Valčića na 13. etapi utrke Kroz Jugoslaviju između Pule i Nove Gorice njegov sin Luciano u nedjelju će u spomen na svog oca sam odvoziti tu dionicu i tako obilježiti događaj koji puno znači ne samo njemu nego i istarskom biciklizmu. Iako je start originalne etape iz 1964., pretpostavlja Luciano, bio ispred hotela Riviera, on će u sedam sati krenuti sa željezničkog kolodvora i na biciklu preći 200 kilometara. Luciano će imati i pratnju u automobilu te će sve izgledati kao da iza svega stoji prava biciklistička ekipa. Voditeljica puta bit će Lucianova sestra Helena, a tu će biti i njihovi prijatelji Elvis Paulić i Igor Bratulić, dok je uloga suca dodijeljena Draganu Radomiroviću, koji će paziti da ne bude takozvanih ljepljivih boca s kojima se biciklisti šlepaju uz vozilo. Šalimo se, naravno, ali Luciano želi da sve bude po regulama.
„Ako je mom ocu tada trebalo šest sati, meni će biti potrebno oko šest i pol, bez obzira na svu današnju opremu i logistiku koje tada nije bilo. Bit će dovoljno gelova, vode, leda, bira…“, kaže Luciano. Bira, zbunjeno ponavljamo. „Bira je B vitamin, slovenski biciklisti to jako dobro znaju, oni ih piju na litre“, pojašnjava.
Nevio Valčić je, inače, na toj etapi od Pule do Nove Gorice od samog početka bio u bijegu. Negdje kod Limskog kanala mu se pridružio Austrijanac Dam, a u Kopru slovenski biciklist Roner. Taj je bijeg trajao sve do cilja, dok je glavna grupa zaostala nekoliko minuta. „Pobjeda Valčića podvig je svoje vrste“, pisali su tada novinari. U jednom članku nalazimo podatak da su u Istri tog dana vladale nesnosne vrućine. „Istarske ceste bile su usijane. Na više mjesta šuma je gorjela, a temperatura u kolima je bila 38 stupnjeva Celzija“, piše u izvještaju s utrke. Zanimljiv je još jedan detalj, novinar primjećuje da je pola biciklista u Kopru ostavila bicikle uz put i u moru potražila osvježenje. „To se nikada na našim trkama nije dogodilo“, zaključuje.
Te 1964. Nevio je već polako s 32 navršene godine bio na zalasku biciklističke karijere. Etapa od Pule do Nove Gorice mu je prijašnjih godina znala zadavati probleme. Tako je 1958., kada je pobijedio na utrci Kroz Jugoslaviju, upravo na toj etapi izgubio majicu vodećeg.
Nevio je bio i na Olimpijskim igrama u Rimu. „On je tvrdio da je bio 12. Ispričao mi je da bi bio došao do medalje da se Talijani koji su bili u grupi s njim nisu posvađali oko toga tko bi trebao biti prvi, a tko drugi na cilju. No, kao 12. su službeno upisali biciklistu iz Slovenije, jer tada nije bilo fotofiniša, a Nevio je na kraju u vremenu pobjednika bio među prvih 20“, kaže Luciano koji je lani na isti način obilježio i svoju 40 godina staru pobjedu na etapi između Kopra i Pule.
Autor
