Divlje svinje pojele krumpir s fondolske livade mojih snova
Crtica je kraći prozni tekst koji opisuje neki događaj iz svakodnevnog života. Ovo je jedan od takvih, s mjestom radnje u Fondolama, kroz vikend.
"Odi ti na traktor, meni se danas nekako ne da", otvoreno nudim Draganu. "Ma ne bih", dva puta mi je ponovio. Neće on, nikako, a meni čudno. "Čekaj, čekaj, pa znaš ga voziti, jel da", dosađujem mu. Vrtim film i stvarno se ne sjećam da sam ga vidio da vozi. Šuti, neutralno odmahuje rukom. Ne možeš shvatiti što točno želi reći. Naslućujem nešto… Dobro sam shvatio, nije baš zaljubljen u Goldonija. To je prvi dio priče.
Drugi… Sad mi već otvoreno kaže: "Ne, neću, ne znam ga baš voziti." Opa majstore! Čudim se tome. Bolji je radnik od mene, ako ništa drugo svaki put, gdje god nas Zdenko upregne, on to odradi iz prve, bez kompliciranja, zanovijetanja, dodatnih pitanja o pauzi i marendi, što je meni stalno na pameti. Radim zato što moram, ali najviše zato da bih poslije dobro pojeo, dok je on stroj, pouzdana radna mašina na Zdenkovom polju. Kad beremo ulike, svi se pitaju – dolazi li Dragan. Taj podatak je krucijalan. On je na treskalici, ja samo razvlačim mreže. Uopće, ako me primijete, dobro je. Reputacijski, iznad mene je. Važan, neizostavan, cijenjen. Tako je bilo sve do traktora. He he, sad je inferioran, ne zna nešto što ja znam. Bolji sam, makar malo. Moram uskočiti u sedlo. Nisam dugo vozio, možda i godinu. Gledam one ručke, prisjećam se čemu koja služi. Iskreno, nisam od volje. Prilazi mi mlađahni Vito, 15-godišnjak, nećak. Vuče duge noge po neravnoj njivi. Hoda, a spava. Autentični pubertetlija. Nespretno zapinje. Sunce je upržilo. Devet je sati i 29 stupnjeva.
"Vito, majstore, bil' ti Zdenku vozio traktor, treba vući vrganj. Samo lagano puštaš kvačilo i lagano dodaješ gas dok ti on ne podvikne. Ne brini, znaš dida, s njim je lako delati, ma milina", uvjeravam ga. Nepotrebno, mali je zagrizao. Hoće Vito! "Može", odlučan je. Već se penje. Zdenko, ponosan, objašnjava unuku. "Moraš to, to i to, tako, tako i tako. Kratko, precizno, vojnički. Vito nema pravo na grešku. Znamo to Dragan i ja. Zato se pogledavamo. Jadan mali. Mi smo se izvukli.
Na polju, kao da je ratno stanje, uvijek je napeto. Ne da Zdenko da traktorom promašiš brazdu, da skrećeš s linije, ideš prebrzo ili presporo. Ne prašta. "Ma ča ne vidiš liniju", prijekorno mi je rekao zadnji puta. Smije se ispod sivog brka. Znaš da zajebava, ali ne znaš koliko je ipak ozbiljan. Vito je, međutim, uhvatio ritam. Guzica mu srasla s traktorom, zajedno skakuću. Zdenko trči za njim držeći vrganj koji razbija zemlju bacajući je ulijevo i udesno. Unuk i dide, sretna priča. Dragan i ja, sretni, suznih očiju zbog Vita i dida, kao fizikalci Nepalci beremo slab urod. Znoj kao vodopad slijeva se niz lice. Muhe neumorno zuje. Puno je trulih krumpira, divlje svinje su sve iskopale.
Dolazi Martin sa sombrerom, izgleda kao kakav pustinjak iz američke Arizone, serijski ubojica iz malog mjesta. Uvijek kasni, uvaljuje neku priču o Šveđanima koji su u njegovoj iznajmljenoj kući naletjeli na škorpiona. Nastala je drama, prepali su se. Zajebava se na njihov račun, ali i ljutito pita nisu li ga slučajno eliminirali.
"Škorpion je zaštićen i nitko ga nema pravo ubiti". Dobro, dobro. Pomislih. Ne pjeni se. Volim Martina, drugačiji smo, ispravan je, ali čudno poslagan. To mu i mama kaže. Sreća, žena i dvoje djece su mu odlični, postižu unutarnju ravnotežu. Nakratko preuzima traktor. Vito teška srca silazi. Teško je reći što je bolje, a što gore: voziti s povišenog sjedala traktora i minimalno se umarati, ali raditi direktno u paru sa Zdenkom, ili odabrati teži posao na parteru, s nekim drugim i sa stalnim saginjanjem, no opuštenije i bez Zdenkova nadzora. Okupiran važnijim poslom, kad si dole ne može te stalno držati na oku. Nije to beznačajno. Dok ja kontempliram, izgubio sam vozački posao. Mislim da je starješina Zdenko unutar obiteljskog plemena odlučio da ubuduće vozi Vito. Ostat ću, dakle, na koljenima. Nikako mi ne dozvoljavaju da se uspravim kao čovjek. Lakše mi je jedino kad vidim da ni Draganu nije puno bolje. Partneri smo dvije sestre, pridošlice u obitelji, ja sam još i furešt.
To je bilo u nedjelju, jučer. Prekjučer, u subotu, bio je prvi dan u kojem smo počeli vaditi krumpire. Rano, zorom, točno u 5.00. Poput kaubojca "Vlaka za Yumu". Još gore, to je bilo u 3.10. Uglavnom, morao sam se probuditi u 4.30. Zlovoljan, jedva sam došao do Fondola. Još kad sam shvatio da su krumpiri uglavnom gnjili, da je priroda pokazala svoju ružniju stranu i nije nas nagradila za trud. Već u 6.30 počela je kiša. Stvorilo se blato, polje je postalo gnjecavo, Zdenko vidljivo nezadovoljan, a mene je veselila marenda. Stara je pripravila pravu malu gozbu: od pršuta do palačinki sa sirom, zapečenih. Gledam je, a ona me odmjerava. Znam da u sebi ponavlja ono što mi je stoput rekla – "ovo na selu nije život za vas". Dugo sam mislio - iskreno ili ne, znamo samo ona i ja - da me se tako želi riješiti, a sada sam shvatio svu njenu dobronamjernost – prije mene je shvatila što je za mene dobro, a što nije. Ali to ništa ne mijenja, tu sam gdje sam. Na livadi mojih snova.
Autor
