Martinčić: Naravno da pulsku rivu treba proširiti. To govorim kao Puležan

Naravno da pulsku rivu treba proširiti. To ne govorim samo kao projektant, nego kao Puležan. Uostalom, poznajem taj teren jako dobro, kaže nam građevinski inženjer Marko Martinčić uoči tematske sjednice Gradskog vijeća koja će se održati u petak. Podsjetimo da se već neko vrijeme lome politička koplja oko toga treba li rivu, ako se već ide u njenu rekonstrukciju, proširiti ili je pustiti u postojećim gabaritima. Mišljenje građana gradska vlast zasad ne želi čuti. Neke političke opcije upozoravaju da je ovo prava prilika za proširenje rive i vraćanje Pule moru, dok ACI, kao jedan od mogućih sufinancijera, zbog svojih poslovnih interesa, odnosno jer bi proširenjem ostao bez dijela vezova, navija da riva ostane u postojećim gabaritima, što iz, kako kažu, nekih tehničkih razloga podupire i aktualna gradska vlast.

„ACI marina je postala nezaobilazni faktor na pulskoj rivi, koji čak danas postavlja i određene uvjete. Ovdje ne govorim politički, već isključivo stručno. Vidio sam i nova rješenja. Nemam ništa protiv nikoga. No, neobično je da privatna firma postavlja uvjete u javnoj luci. Da se razumijemo, ACI ne bi trebalo izmjestiti, to nikako. No, nije mi jasno da se zbog ACI-ja odustaje od proširenja. Problem ACI-ja je vrlo lako rješiv. Jasno je da bi se proširenjem trebale promijeniti granice njihove koncesije, ali bože moj…“, kaže Martinčić.

On će kao stručna osoba biti jedan od govornika na tematskoj sjednici. I nije riječ ni o kakvoj slučajnosti ili političkom potezu, već se radi o čovjeku koji je sudjelovao u projektiranju gotovo svih novijih objekata na rivi. Spomenimo da je konstrukcijski projektirao ACI-jevu marinu, zatim benzinsku stanicu na moru, tešku obalu u brodogradilištu Uljanik, novi dio rive prema željezničkom kolodvoru… Dakle, ne može mu se osporiti stručnost i poznavanje materije. Uostalom, bio je i konstrukcijski projektant ovog dijela rive koji Grad sada želi rekonstruirati. Podsjetimo da su još 2011. bili objavljeni rezultati natječaja za izradu idejnog urbanističkog rješenja uređenja gradske rive te da je na njemu pobijedio arhitekt Zoran Boševski, odnosno zagrebački Studio BF. Boševski je 2015., kada je Grad želio oživjeti projekt tako što će zatražiti lokacijsku dozvolu za njega, kontaktirao Martinčića koji je zatim odradio konstrukcijski dio posla.

„Tada smo napravili istražne radove – kako je i kada građeno, u kakvom je stanju obalni zid… Bez obzira hoćemo li se pomaknuti nazad ili naprijed, naravno da moramo tretirati i ovaj postojeći dio. Trebalo je vidjeti kako ga zaštiti ili bolje reći uklopiti u novo proširenje, da bude u skladu s urbanističko-arhitektonskim zahtjevima prvonagrađenog rješenja Studija BF. Bit natječaja iz 2011. je bio da dobijemo više rješenja i odaberemo najbolje. Taj je natječaj imao karakter sagledavanja vizija onoga što bismo mogli učiniti na rivi. Pravi pristup je natječaj kakav smo imali 2011. I sada je trebalo napraviti nešto slično pa vidjeti više rješenja, ako su već odustali od onih iz 2011. Činjenica je da Pula više ne može imati ratnu ili komercijalnu luku, to su davno prošla vremena. Zato treba osmisliti i omogućiti nešto novo. Ako sadašnju rivu zabetoniramo u postojećim gabaritima, onda smo se zabetonirali za vijeke vjekova. Koji bi to trebao biti arhitektonski poriv da u budućnosti napravi nešto novo? Ovo je jedinstvena prilika da nešto učinimo. Nije mi jasno zašto postoji otpor tome“, kaže Martinčić.

Ističe da nema namjeru komentirati novo arhitektonsko rješenje. „Ne bi to bilo kolegijalno. No, reći ću da vjerujem kako imam više saznanja o pulskoj rivi, pa i kompletnom zaljevu, nego što ga imaju projektanti iz Splita. To se usuđujem reći.“ Procijenio je da bi nova riva, ako bi se radila po prvonagrađenom projektu iz 2011., koštala oko 12 milijuna eura, dok se u novom projektu spominje da bi sama rekonstrukcija rive, bez njenog proširenja, koštala 14,5 milijuna eura, dok bi s proširenjem to iznosilo oko 16 milijuna.

Martinčić barata i detaljnijim podacima. „ACI-jev plato (koji je on projektirao, op. n.) rađen je s kamenometom na koji su se slagali betonski blokovi i monolitizirali, odnosno spajali. U ono vrijeme je sve koštalo negdje oko 10 tisuća njemačkih maraka po metru dužnom, uključujući nasip. Danas bi to bilo oko osam tisuća eura po metru. Nakon toga se 2016. išlo u izgradnju dijela rive od Riječkog gata do novog sjevernog platoa, gdje je cijena po metru bila 8,5 tisuća eura. Zatim je napravljeno i 180 metara nove rive 2018. godine, a cijena je bila 7,5 milijuna kuna, odnosno 5,6 tisuća eura po metru dužnom, dok bi danas to koštalo oko tisuću eura više.“

Ističe da je konstrukcijski sistem, koji je sa svojim timom osmislio za ovaj dio rive o kojem se sada raspravlja, primijenio na novom dijelu rive prema željezničkoj stanici. I pokazao se odličnim. „Ideja je bila napraviti armirano-betonski plato s uronjenim ekranom postavljenim na polumontažne grede te s armirano-betonskim pilotima ići sve do stijene da nam se više ne bi događala ulegnuća. Nova riva nije doživjela ni milimetar slijeganja za razliku od starijih riva. Postojeći obalni zid na ovom dijelu o kojem raspravljamo učvrstio bi se novim redom armirano-betonskih pilota i AB platica. Zapravo smo ga mislili ostaviti na miru. Uostalom, i obalni zid rimske rive nalazi se negdje u razini zida Parka Jurja Dobrile kod katedrale. On je zatrpan, odnosno danas se nalazi ispod morske površine.“

Bez obzira na to hoće li riva biti proširena ili rekonstruirana u postojećim gabaritima, pitamo ga koliko bi, s obzirom na klimatske promjene i podizanje razine mora, trebalo podići obalni zid. „Postojeća visina obale je izrazito niska. Dio rive koji ide prema željezničkoj stanici dignuo sam na 165 centimetara od srednje razine mora. Ta bi riva mogla biti poplavljena eventualno za sto godina. Moja bi preporuka bila da obalni zid gradimo na najmanje 160 centimetara od razine mora. More će se neminovno dizati. Gdje se trebamo braniti? Možda najbolje kod lukobrana i to na način kako je učinila Venecija. O tome u svakom slučaju treba voditi računa i danas, a u budućnosti i novonastalim okolnostima vodit će računa neke druge generacije.“

I nije samo problem u klimatskim promjenama. Svjedoci smo da dijelovi rive znaju biti poplavljeni kad se spoje jako jugo i plima. Vidljivo je i da je na nekim dijelovima obale, što je već spomenuo Martinčić, došlo do ulijeganja. „To se događa zbog muljevitog dna, ali i zbog teškog prometa koji se nekada tamo odvijao. Između benzinske pumpe i Riječkog gata nekada se iskrcavao pijesak s brodova i tu su stalno bili parkirani i tovareni kamioni. I sam sam 1970-ih išao tamo po pijesak kad sam gradio kuću“, prisjeća se Martinčić, koji zna doista puno o povijesti rive.

Starijim je Puležanima svakako poznat podatak da je na Riječkom gatu, recimo, nekada bila željeznička pruga. Martinčić je se još sjeća. „Kao djeca smo se kupali na rivi. Skakali smo u more i pecali sve tamo do Admiraliteta. Kod carine je bila okrugla skretnica i usmjeravala vagone na Riječki gat s kojih se ukrcavala, odnosno iskrcavala roba s brodova.“ Kaže nam i da je Molo Piccolo, današnji gat sv. Teodora, koji spaja ACI-jevu tortu s obalom, prvotno bio dug svega 14 metara. Zatim je 1912. produžen do današnje dužine od oko 50 metara.

Sve te podatke bilo bi poželjno znati prije rasprave o novoj rivi. Prema projektu iz 2011., riva bi bila pomaknuta 13 metara u more. Novi projekt, pak, predviđa micanje benzinske postaje na moru, s čime Martinčić, naglašava, nema nikakvih problema. „Ali, ako je već miču, onda je treba staviti negdje prema Mandraču.“ Smatra i da bi čelična dizalica koja se nalazi između benzinske i Riječkog gata trebala kao dio prošlosti ostati na svom mjestu. „Demir, slikajući Arenu, nikada nije zaboravio naslikati i dizalicu“, podsjeća na kraju Martinčić na poznatog, nažalost pokojnog pulskog boema Petra Demira. (Bojan Žižović)