O turizmu smo suviše ovisni da bismo se protiv njega bunili

Ljetna sezona tek je počela, a u Europi su, po svemu sudeći, glavna turistička atrakcija antituristički prosvjedi. Za vrijeme prošlotjednih demonstracija u Barceloni, lokalci nesretne goste zavaljene na terasama restorana i kafića tjeraju hicima iz pištolja na vodu, skandirajući "Tourists, go home!": snimke, naravno, odmah postaju viralne. Španjolci i inače znaju biti maštoviti. U Málagi su tako ulaze u zgrade s apartmanima oblijepili porukama u rasponu od onih opominjućih ("Ovdje je nekada živjela obitelj!") pa do nešto direktnijih ("Ovdje smrdi na turiste!"). Još čekamo da saznamo hoće li na Mallorci nastaviti s prošlogodišnjom praksom, kada su prekrcane plaže raščistili postavljajući table s lažnim upozorenjima na opasne meduze i onečišćenje kanalizacijom. Nisu, doduše, sve akcije ovako zabavne: kao što su Novosti već pisale, šestero stanovnika Tenerifea stupilo je u aprilu u štrajk glađu buneći se protiv sve većeg vala turista, a odustali su nakon 20 dana jer, prema njihovim riječima, čak ni tako radikalnim potezom nisu uspjeli zainteresirati lokalne vlasti, pišu Novosti.

Prosvjeduje se i drugdje, mada u manjoj mjeri: vijesti o demonstracijama stižu nam iz Italije i Austrije, fotografije grafita s porukama "No Tourists, No Hipsters" i "Burn Airbnb" iz Atene, informacije o sve negostoljubivijim domaćinima manje-više odsvuda. Nimalo neobično, jer globalna turistička industrija uporno obara vlastite rekorde, a šteta koja pritom nastaje – apartmansko pumpanje cijena najma, zagađenje okoliša, vandalizacija spomenika i arheoloških lokacija, buka, nered, pritisak na kompletnu lokalnu infrastrukturu – sve očiglednije nadmašuje korist, barem za većinu domaćih stanovnika. Radi ilustracije, 1950. godine statističari su izbrojali 25 milijuna turističkih boravaka, a 2017. bilo ih je već milijardu i 300 milijuna. Nezaboravne 2020. lockdowni su naglo zaustavili trend, ali sada smo opet ondje gdje smo bili prije pandemije: uz godišnju stopu rasta od preko tri posto, procjenjuje se da će do 2030. godine – ne zaustavi li nas u međuvremenu klimatska katastrofa ili kakav omanji nuklearni rat – svijetom tumarati milijardu i 800 milijuna putnika.

Tolika masa već je utisnula tragove i u javni diskurs pa unatrag sedam-osam godina sve češće čujemo za overturizam, odnosno "prekomjerni turizam", pojam skovan još osamdesetih. Prvo u medijima, a zatim i u nešto ambicioznijim znanstvenim studijama, on cilja nešto što ekonomisti obično nazivaju negativnim eksternalijama: laički, opisuje štetu za kompletno društvo i okoliš koja se ne može mjeriti tržišnim kriterijima uspjeha. Ili, kao što to u svom nedavno objavljenom naučnom radu "Overturizmom protiv turizma i društva" sažima professor emeritus riječkog Sveučilišta i stručnjak za turizam Branko Blažević: "Overturizam je najprije plod zablude o tržištu i tržišnim slobodama koje pretpostavljaju da tržište zahtijeva sve veći i neograničeni rast." Onaj nagli globalni skok broja turista, drugim riječima, nije se dogodio sam od sebe, nego kao izravna posljedica političko-ekonomskih odluka: deregulacije tržišta avioprometa krajem sedamdesetih, u sklopu šireg neoliberalnog zaokreta, a zatim, na istoj ideološkoj liniji, nešto recentnijim pojavama low budget aviokompanija i online platformi za kratkoročno iznajmljivanje kuća i stanova.

Rezultati? Krenuli smo iz Barcelone, povirimo opet tamo: samo u posljednjih deset godina cijene najma su porasle za skoro 70 posto pa sve veći broj lokalaca sebi više ne može priuštiti stanovanje. Ukratko, grad skrojen po mjeri profita turističke industrije nije i ne može biti grad za vlastite građane.

Masovni otpor pretvaranju nečijeg životnog prostora u atraktivnu city break destinaciju više ne može zanemarivati ni politika, pa je gradonačelnik Barcelone Jaume Collboni iz Socijalističke stranke Katalonije nedavno najavio da prestaje produljivati dozvole za kratkoročno iznajmljivanje stanova, što znači da će glavni katalonski grad već 2028. zatvoriti svoj posljednji Aribnb apartman. Restriktivno, iako nešto mekše, protiv erbienbizacije stambenog prostora bore se i drugi evropski gradovi, poput Berlina koji je zabranu kratkoročnog najma zamijenio ograničenjem na 90 dana dozvoljenog iznajmljivanja godišnje, Beča i Londona (također 90 dana), nešto velikodušnijeg Pariza (120 dana) ili strožeg Amsterdama (maksimalno 30 dana legalnog iznajmljivanja).

Drugi set mjera podrazumijeva povećane takse i poreze: Amsterdam je turističku taksu podigao sa sedam na čak 12,5 posto i sada po visini drži prvo mjesto u Evropi, Pariz je svoje takse skoro utrostručio. Sve više gradova naplaćuje ulaz na popularne lokacije: za posjetu Aja Sofiji odnedavno morate platiti 25 eura, Trgom Španjolske u Sevilli uskoro se neće moći šetati besplatno, a Venecija je, o čemu su mediji naširoko izvještavali, odlučila naplaćivati ulaz u čitavu gradsku jezgru kako bi rastjerala jednodnevne turiste. Probna faza tog projekta bliži se kraju pa još uvijek nemamo službene rezultate, ali čini se da je podbacio: započelo je prosvjedima Venecijanaca zbog toga što mjera ne adresira njihov ključni problem, visoku cijenu kvadrata uzrokovanu kratkoročnim najmovima, a završava izvještajima o gužvi koja se uopće nije smanjila.

Još relaksiraniji set mjera ne ide za tim da turistima uzme dodatne novce, nego pokušava rasteretiti gradove kampanjama koje potiču posjetitelje da istraže manje poznata područja ili pak uvođenjem točnog vremena posjete, kao u atenskoj Akropoli, gdje gosti moraju unaprijed odabrati termin dolaska i ne smiju kasniti, inače neće biti pušteni. I dok se većina opredjeljuje za čuvanje baštine pomoću batine, rijetki biraju strategiju mrkve. Kopenhagen, recimo, 15. jula lansira pilot-projekt nagrađivanja turista koji se ponašaju odgovorno: oni koji se budu kretali biciklima i vlakovima ili sudjelovali u akcijama čišćenja grada dobit će besplatne ture po muzejima, obroke u restoranima i vožnje kajacima, a Nacionalna galerija organizira kurseve izrade umjetničkih djela od plastičnog otpada.

Tako se dakle – u širokom dijapazonu od otpora i pobune do više ili manje promišljenih političkih mjera – s problemom overturizma nose evropske zemlje kojima turistička industrija donosi između pet i 12-13 posto BDP-a, što je negdje oko svjetskog prosjeka od desetak posto. A kako reagira Hrvatska, u kojoj se na turizam oslanja dvostruko veći udio proračunskih prihoda, čak petina nacionalne ekonomije? Znatno skromnije. Dubrovnik ćete primjerice redovno pronaći pri samom vrhu top-lista svjetskih gradova najizloženijih overturizmu, neki kažu da je s omjerom od 36 turista po glavi stanovnika i relativno najposjećeniji evropski grad, pa ipak je prve suvislije mjere protiv navale putnika uveo tek nakon najave UNESCO-a da bi mogao izgubiti status svjetske kulturne baštine.

A ni te mjere nisu pretjerano oštre: svode se na ograničenje broja kruzera i posjetitelja gradskih zidina. Telegraph je ovih dana uvrstio Split među evropske destinacije koje su najmanje gostoljubive prema britanskim turistima, smjestivši ga odmah iza Mallorce, Barcelone i Amsterdama, ali kada se pogledaju razlozi koje list navodi – visoke novčane kazne propisane za uriniranje i povraćanje u javnom prostoru, penjanje po spomenicima, kupanje u fontanama – čini se da je veći problem u britanskim turistima nego u samim mjerama.

I dok su Dubrovnik i Split nešto poput uvjetovanih asocijacija na temu prekomjernog turizma, problem je u Hrvatskoj ipak mnogo širi. Branko Blažević u onom svom radu detaljno uspoređuje našu turističku industriju s turizmom Slovenije i Austrije pa dolazi do jasnog, istraživački potkrijepljenog zaključka da znakove overturizma možemo prepoznati u nizu domaćih mjesta i gradova, od Zadra, Podstrane i Fažane preko Okruga, Novigrada i Pule do Rovinja i Nina, da spomenemo samo neke. Prepoznala ih je, izgleda, čak i hrvatska vlada: novi Zakon o turizmu, donesen početkom godine, zato se prvenstveno fokusira na održivost turističke industrije. Samo što su, ironično, njegovi prvi efekti sasvim suprotni: domaći iznajmljivači, po svemu sudeći strahujući od toga da bi aktualni zakon mogao voditi prema ograničavanju broja apartmana, ove su godine prijavili 150 hiljada novih ležajeva, čak tri puta više od dosadašnjeg godišnjeg prosjeka.

Što nas vodi do zanimljivog pitanja: ako pola Evrope prosvjeduje protiv turista, a Hrvatska se na turizam oslanja više od ijedne države Unije, zašto kod nas nema demonstracija, nego novinari iz sezone u sezonu trijumfalno bilježe povećanje broja gostiju? Nismo prvi koje to zanima. Štoviše, dok antituristički prosvjedi postaju jedna od glavnih vijesti u evropskim medijima, Hrvatska postaje vijest zato što u njoj prosvjeda nema. Telegraph u onom svom prilogu kaže da bi razlog mogao biti taj što se ovdje "turistička ekonomija tek razvija": priznajemo, prvi put čujemo za to da smo početnici u turizmu. Švedska javna radiotelevizija poslala je reportere u Split da na licu mjesta provjere gdje je zapelo s demonstrantima, a neki im je prolaznik u kameru lakonski objasnio da nezadovoljstva nema jer "Hrvati vole novac".

Mi ćemo, s druge strane, ipak konzultirati stručnjake. Baveći se domaćim overturizmom, Branko Blažević doduše ne piše o prosvjedima protiv turista, ali namiguje u smjeru u kojem bi vrijedilo potražiti odgovor: "Overturizam postaje prihvaćeniji u ekonomijama koje su visoko ovisne o turizmu, a Hrvatska to upravo jest." Odnosno – ispravite nas ako smo krivo shvatili – ovdje smo o turizmu suviše ovisni da bismo se protiv njega bunili, stanje je toliko loše da sebi ne možemo priuštiti nezadovoljstvo. A valja čuti i nastavak: "To povećava razlike u percepciji održivog turizma destinacije između stanovnika koji imaju koristi od turizma i onih koji to nemaju." Razliku između štete i koristi, pretpostavljamo, ne treba detaljno objašnjavati onima koji nemaju tu sreću da iznajmljuju apartmane, nego pokušavaju unajmiti stan za život u Splitu ili Zagrebu. A u zemlji koja se na turizam oslanja mnogo više nego što bi bilo pametno i u perspektivi izvjesnih klimatskih promjena koje će ispreturati mapu popularnih destinacija, treba očekivati da će rasti razlika između onih kojima turistička ekonomija donosi korist i onih kojima sve više šteti.

Ili, drugim riječima: nabavite pištolj na vodu, možda će vam trebati, pišu Novosti.