Nijemci ne navijaju po ugostiteljskim objektima kao Hrvati
Večeras je najvažnija utakmica hrvatske nogometne reprezentacije u grupnoj fazi natjecanja. Matematika je nikad jednostavnija – samo trebamo pobijediti Talijane i bit ćemo drugi u skupini.
Nakon jučerašnjeg remija Švicaraca i Nijemaca znamo i da nas, u slučaju prolaska skupine, u osmini finala čeka Švicarska. Također, nakon što je Mađarska golom u posljednjoj minuti susreta pobijedila Škotsku, znamo i da sve manje treba živjeti u iluziji da i s remijem protiv Italije možemo otići u drugi krug.
Iako, osobno bi me kao navijača Hrvatske bilo sram da u drugi krug natjecanja odemo s dva boda. Da sam na mjestu izbornika Dalića, i da nekim čudom nakon remija s Italijom prođemo skupinu, zahvalio bih se Uefi i rekao: 'Hvala, ne zanima nas. Nismo zaslužili!'
Uostalom, ako ne možemo pobijediti Talijane, ni se zaslužujemo prolazak u daljnji tijek natjecanja. Zar da nas kao Portugalce pamte kao reprezentaciju koja je osvojila naslov prvaka Europe bez ijedne pobjede u skupini? A ionako nam drugi govore da smo srebro i broncu na dva zadnja mundijala osvojili s više sreće nego pameti, odnosno igre.
Posljednja tri dana moja navijačka ekipa provela je u Dresdenu, glavnom gradu pokrajine Saske, koji je u Drugom svjetskom ratu najviše stradao od savezničkog bombardiranja. Po današnjim standardima ratovanja to bi bio ratni zločin za 40 godina zatvora barem desetorici američkih i britanskih generala.
Nakon rata grad je obnovljen i danas je prekrasan. Obavezno ga treba posjetiti. Onoga tko voli Prag, Dresden će još više oduševiti.
Danju smo obilazili grad i okolicu (preporučujem Saxon Switzerland National Park), a svaku večer u 21 sat u nekom pubu ili restoranu na televiziji bismo gledali utakmicu koja je tog dana bila na rasporedu.
Sinoć je igrala Njemačka i bojali smo da nigdje u gradu nećemo naći mjesta jer smo očekivali da će, kao u Hrvatskoj kada igraju Vatreni, svi ugostiteljski objekti biti okupirani lokalcima u njemačkim dresovima.
Ma kakvi, tek dva-tri njemačka navijača u svakom objektu. U Njemačkoj očito nije saživio običaj kolektivnog gledanja utakmica u ugostiteljskim objektima, osim u Fan zonama, ali to nije isto kao u kafiću.
Kafići su jugoslavenski izum
No, ovdje treba naglasiti još nešto, da kafić kao institucija ne postoji nigdje u svijetu osim u državama bivše Jugoslavije. Razmislite malo, sjetite se svih svojih putovanja i složit ćete se da kafića na jugoslavenski način doista nema nigdje u svijetu. Ima klasičnih kavana, ima pubova, ali kafića u koje se dolazi pušiti i piti kavu (a kada su prvenstva i gledati utakmice) nema nigdje osim na Zapadnom Balkanu.
Razlog tomu vjerojatno leži u tradiciji ispijanja kave u kombinaciji s činjenicom da je u bivšem sustavu ulaganje u caffe barove bilo jedino isplativo osobama koje su imale neki kapital. Sjetite se, prve kafiće u Jugoslaviji otvarali su nogometaši, pomorci i povratnici iz inozemstva.
U Njemačkoj sam već deset dana i otkrio sam nešto poražavajuće za jednu tako bogatu i naprednu zemlju. Prvi dan u Berlinu mislio sam da je to slučajnost, kasnije u Hamburgu pomislio sam da je to zbog trenutne lokacije, a kada mi se isto ponovilo na nekoliko mjesta u Dresdenu, shvatio sa da to ne može biti slučajno – Nijemci imaju problema s brzinom interneta. Ne sjećam se kada sam posljednji put u Hrvatskoj morao tražiti lokaciju za bolji signal. (Tekst i foto: Nenad Čakić)
