Trepavičari i odgojitelji - čije kilo istarskog mozga više vrijedi?
Čuvar državnog pečata u eri Franje Tuđmana, Ivan Milas, svojedobno je u Saboru izrekao komično-tragični evergreen o kili mozga koja u Austriji košta dvije marke. Koga je time htio uvrijediti i kome što poručiti stvar je interpretacije i osobnog pronalaženja u toj dosjetki. Uglavnom nezasluženo, lijevi mediji sprdali su se s "nekadašnjim krčmarom s bečkog kolodvora". Još lijeviji novinari zaključivali su kako taj utjecajni, Tuđmanu bliski HDZ-ovac, ne vidi ni ne radi ni ne razumije razliku između ljudskog i telećeg mozga. Ha, kao da su lijeve Vlade to uvidjele! A nisu, nažalost. I Račanova i Milanovićeva, koje sam preferirao i u njih se uzdao, pa se još više razočarao u nedosljednostima i propuštanju ispravljanja pogreški HDZ-ovih, ponašale su se prema našem mozgu identično, preslikano modelu prijašnjih i konkurentskih Vlada.
Vrijeme je to početka, sredine i kraja 90-ih te ranih dvijetisućitih, razdoblja snažne parlamentarne borbe vlasti i opozicije kad se, unatoč svemu, ipak puno dobroga napravilo, a još više toga je propušteno napraviti. Kao što se upravo sada propušta ispraviti povijesna nepravda prema jednoj radno sposobnoj grupaciji koja društvu doprinosi enormno i značajno, a plaća joj se sramotno malo.
Situacija je doslovno obrnuto proporcionalna: što nam više odgojitelji u vrtićima trebaju, a o njima se radi, to su sve slabije plaćeni. Podcjenjuje ih se, gura na egzistencijalne margine, iako im je posao iznimno važan – oni su prva razina djetetovog uključivanja u zajednicu. Prve važnije socijalne kontakte van obitelji djeca doživljavaju u vrtićima. Neka su, kada dođu, preplašena, uplakana, traumatizirana, druga se adaptiraju lakše i brže. No stres, svakako, postoji. Nitko ne želi vidjeti svoje dijete u lošem raspoloženju, bez obzira na spoznaju da će se vrlo brzo u toj novoj sredini osjećati ugodno, za što su zaslužni, formalno rečeno, žene i muškarci koji su kvalificirani odgojitelji. Kroz te procese, angažirajući svoju energiju i vrijeme, za što su plaćeni, ali uključujući i emociju, čija je vrijednost neizmjerljiva i nenaplativa, djecu vode educirane osobe, čije kilo mozga, gledajući po plaćama, kao i po socijalnom statusu, ne vrijedi više od kile janjetine ili odojka.
U vremenima zapostavljanja djece, njihovog fizičkog i emotivnog zanemarivanja, ignoriranja stvarnih potreba koje imaju, odgojitelji su tu da to prepoznaju, kompenziraju i alarmiraju. Posla im je sve više, a uvjeti rada sve su lošiji. Koliko je to zanimanje podcijenjeno govori i podatak da se tim poslom, samo da se pokrije smjena, može baviti i nestručno osoblje! Društvo pak nijemo promatra ovakvo srozavanje vrtićkog standarda. Stoga je Vladina odluka o izjednačavanju plaća odgojitelja u predškolskim ustanovama s plaćama učitelja u osnovnim školama krajnje dobrodošla. Nije pravodobna, zakašnjela je, no bolje bilo kada nego nikada. Odluka je minimum minimuma kojim se, naknadno, ispravlja nepravda.
Nažalost, praksa pokazuje da se odgojitelje, ljude s diplomama i bezgraničnim strpljenjem za obrazovanje tuđe djece, razvoj i formiranje njihovih karaktera i pozitivnih oblika ponašanja, tretira ispod razine čuvališta. Kao da su pedagoški početnici koji djeci tek otpjevaju uspavanke za popodnevni odmor, i to je to. Nije baš tako, nimalo. Posao odgoja djece je odgovoran, zahtijeva znanje i empatiju. Upravo zbog njegove važnosti, svima kojima je sada povjereno provođenje izjednačavanja plaća odgojitelja s učiteljima, prije svega gradovima i općinama, obaveza je pronaći sredstva i zaustaviti lakrdiju kojoj već dulje svjedočimo – dnevni rad na uređenju trepavica, noktiju i zanoktica, često plaćen na crno, u Istri vrijedi dvostruko više od radnog dana odgojitelja! I zato gradonačelnici i načelnici u komunikaciji s Vladom moraju pronaći modele i izvore financiranja povećanja plaća odgojitelja koje će i nakon toga biti premalene, neadekvatne i nepoticajne za bavljenje ovim poslom.
Fakat, kad se sve uzme u obzir, bolje dnevno urediti dva para očiju, malo iznad i ispod njih, pofarbati dvadeset prstiju i tako zaraditi duplo više od fakultetski obrazovanog odgojitelja. Samo budala će preuzimati brigu za tuđu djecu, podariti im sebe, a zauzvrat od društva dobiti plaću nesrazmjernu odgovornosti posla koji se obavlja. Dobro je rekao stari Ivan Milas, jebeš mozak… (Robert Frank)
