Albanci s Albancima i Hrvati s Hrvatima pričaju na njemačkom

Nakon svakog lošeg rezultata naše nogometne reprezentacije, poput jučerašnjeg remija s Albanijom, za utjehu si volim raditi usporedbe s nekim drugim sličnim situacijama iz povijesti europskih i svjetskih prvenstava.

Nažalost, niti jedna od tih usporedbi nije optimistična za Vatrene. Rezultatski smo u najsličnijoj poziciji bili na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine. Tada smo u prvoj utakmici poraženi od Brazila, u drugoj smo trebali pobijediti Japan, ali smo samo remizirali, pa nam je za prolaz trebala pobjeda protiv Australije.

Te nesretne utakmice, koja je završila s nedovoljnih 2:2, još uvijek se dobro sjećam, jer sam je uživo gledao na stadionu u Stuttgartu.

Drugi put u skupini s Talijanima i Španjolcima

Jedina lijepa uspomena s tog susreta su mi fantastični navijači iz Australije, koji su u Njemačku te godine došli u velikom broju. Bili su jako originalni jer su na ramenima držali velike lutke klokana i zajedno s njima skakali po gradu.

Tražeći druge sličnosti sa sadašnjom situacijom, sjetio sam se da je moja navijačka ekipa 2012. godine u Poljskoj također imala karte za sve tri utakmice u skupini, te da smo i tada igrali s Talijanima i Španjolcima. Nažalost, ni tada nije dobro završilo za nas, ali utješno je da je na tadašnjem Europskom prvenstvu sudjelovalo samo 16 reprezentacija. Da ih je bilo 24 kao sada, u Poljskoj bismo sigurno prošli skupinu kao ‘najbolji treći’.

Stoga se uzdam da ćemo u ponedjeljak pobijediti Talijane i u osminu finala plasirati se kao najbolji treći. Četiri osvojena često su dovoljna i za drugo mjesto, a najbolje treće je s jednom pobjedom i remijem sto posto osigurano. Samo u jednoj kombinaciji ne bismo dalje prošli s četiri boda - da Talijani i Španjolci danas remiziraju, a Albanija u zadnjem kolu pobijedi Španjolsku.

Što povezuje Irce i Albance?

Ima još jedna sličnost sa skupinom kakvu smo imali 2012. godine u Poljskoj. Kao što sam rekao, i tamo smo igrali protiv Talijana i Španjolaca, a umjesto Albanaca u skupini su bili Irci. Zajedničko im je da su i jedni i drugi veliki prijatelji Hrvata, pa su druženja s njihovim navijačima uvijek srdačna i izrazito prijateljska.  

Sjećam se kada smo 2012. godine u poljskom Poznanu naletjeli na grupu irskih navijača. Čim su nas ugledali povikali su prema nama: „Rule number one – fuck Serbia“. Mi smo prihvatili šalu, pa smo im uzvratili: „Rule number two – fuck England!“. Nakon toga smo satima zajedno ispijali pive.

Na jučerašnjoj utakmici u Hamburgu Albanaca je, baš poput naših, bilo jako puno, ponajviše zbog njihove brojne emigracije koja živi u Njemačkoj. Mnogi od njih, kao i mladi Hrvati koji su rođeni u Njemačkoj, jako loše ili nikako govore svoj materinji jezik, pa je njemački jezik bio raširen i među hrvatskim i njemačkim navijačima. U početku mi je bilo neobično vidjeti grupu Hrvata ili Albanaca da međusobno komuniciraju na njemačkom jeziku, ali onda sam se sjetio da i mnogi moji prijatelji Albanci, koji su rođeni u Hrvatskoj, međusobno vrlo često pričaju na hrvatskom jeziku.

Jednom smo u Zagrebu sreli Roberta Kovača i njegovu suprugu Anicu, koji su oboje rođeni u Njemačkoj. Već pogađate, međusobno su pričali na njemačkom jeziku!

Vratimo se na nogomet i utakmicu protiv Albanije. Nakon lošeg i zastarjelog Olimpijskog stadiona u Berlinu, bilo je pravo osvježenje pratiti utakmicu na stadionu HSV-a u Hamburgu. Stadion je otvoren 2000. godine, pa je izgrađen po svim standardima modernog nogometa i navijanja, s puno ulaza, toaleta, udobnim stolicama i pristojnim razmacima između redova.

Navijači zarađuju na plastičnim bocama

Inače, na oba stadiona na kojima smo do sada igrali (a vjerojatno je slično pravilo na svim stadionima na kojima se igra Euro) pića se prodaju u plastičnim čašama, koje su povratna ambalaža, a cijena povrata je čak tri eura. Znači, ako nakon utakmice na tribinama i oko stadiona pokupite deset praznih čaša i vratite ih na jedan od šankova, dobit ćete 30 eura povrata. To su mnogi navijači prepoznali kao način lake zarade pa je zanimljivo nakon utakmice gledati ljude s 20 do 30 plastičnih čaša složenih jednu u drugu dok čekaju u redu za povrat novca. Onoga koga je volja sakupljati čaše po stadionu i čekati red za povrat može si zaraditi za jedan fini ručak.

Naravno, nitko ne razmišlja o tome da je tih tri eura već ugrađeno u cijenu piva ili cole i da su organizatori s tom idejom riješili veliki dio problema čišćenja tribina nakon završetka utakmice.

Moja ekipa i dalje ostaje u Njemačkoj. Danas idemo u Dresden gdje ćemo ostati do nedjelje i onda idemo u Leipzig na utakmicu s Talijanina. Zašto baš u Dresden? Nema posebnog razloga, između utakmica uvijek volimo upoznavati nova zanimljiva mjesta, a Dresden to svakako jest, i zbog svoje povijesti, ali i svojeg položaja. Naime, blizu je Leipziga, ali i Praga u Češkoj i Wroclava u Poljskoj. (Tekst i foto: Nenad Čakić)