'Još pamtim dan prije 80 godina kada su Nijemci strijeljali mog oca'
S Geordjinom Vlašić razgovarali smo u njenoj kući u Veljakima, točno na mjestu gdje je s majkom i braćom jela rižu iz velike zdjele navečer 30. travnja 1944. godine kada su joj fašistički okupatori strijeljali oca s još četvero mještana.
„Imala sam sedam godina, ali taj dan je zauvijek ostao urezan u moje sjećanje“, rekla nam je.
Bila je nedjelja, lijep, sunčan dan. Petoro članova Narodnooslobodilačkog pokreta koji su podupirali partizane okupilo se na jutarnjem sastanku u ogradi (ograđenoj šumi) obitelji Veljak tristotinjak metara od sela.
'Dojava fašistički nastrojene obitelji'
„Došli su njemački vojnici, sve nas izveli iz kuća i postrojili. Imali su dojavu od jedne obitelji koja je bila fašistički nastrojena i radila je protiv Narodnooslobodilačkog pokreta. Jedan vojnik ostao je čuvati nas s puškom dok su ostali tražili po šumi. Nakon nekog vremena čuli su se hici. Poslije su došla dvojica i rekli da se možemo vratiti kućama, ali moj brat Lorenco šest godina star i Marjučo pet godina star otišli su u ogradu i oni su našli tatu mrtvoga“, ispričala nam je.
Njezin otac Ivan – Mario Veljak imao je 34 godine, a majka Marija 30 godina. Ostala je udovica s petero djece: pored Geordjine, Lorenca i Marjuča, tu su bili četverogodišnji Remiđo i Danica sa šest mjeseci. Danice nema već dvanaest godina, a Remiđo je preminuo ove godine.
Njen otac i ostali ubijeni ležali su u šumi dva dana prije nego su ih vozom dovezli u selo.
„Kada su ih dovezli, majka nas je poslala da vidimo mrtvog oca. Jedinu njegovu fotografiju koju su smo imali iskoristili smo za nadgrobni spomenik. Zajedno se nikada nismo fotografirali“, priča Vlašić.
Herojski čin Ivana Peršića
Ostala četvorica strijeljani s njim su Mate Fable star 64 godine koji je za sobom ostavio desetoro djece, Berto Sergović star 35 godina iza kojega je ostalo petoro djece, Ivan Glavina star 49 godina s četvero djece i 19-godišnji član SKOJ-a Albino Roviš.
Tog je dana u selu ubijen i šesti mještanin, Ivan Peršić. Radilo se o tome da su Nijemci u selu našli partizansko skrovište, pa su njega, kao najstarijeg mještanina, bolesnog izvukli iz kreveta da kaže na čijem se zemljištu skrovište nalazi. Nije htio reći, pa ga je dopala sudbina namijenjena vlasniku zemljišta. On nije imao potomaka, a na groblju u Kršanu više ne postoji njegov grob. Imena šestoro strijeljanih nalaze se među pedeset i dva imana uklesana su u spomenik palima u NOB-u u Kršanu. Geordjina je jedna od nekoliko mještana koji ovdje za Sve svete zapale svijeću i donesu cvijeće.
„Bez oca je ostalo ukupno dvadeset i četvero djece. Živi smo samo moja braća Lorenco koji živi u Sloveniji i Marjučo koji živi u Americi i ja i još jedna žena koja je također otišla u Ameriku. Mi smo odrasli uz nonu, noneta i dva strica. Živjeli smo skromno, puno smo radili, ali nikada nismo bili gladni“, ispričala nam je dalje.
Trebala je postati učiteljica, poslali su je u Učiteljsko – domaćinsku školu u Vukovaru.
Od internata do posla u administraciji rudnika
„Internat je bio u dvorcu Eltz. Bilo mi strašno žao kada sam morala napusti školovanje i vratiti se. Tada se provodila agrarna reforma i mama je morala odlučiti; dječji doplatak ili zemlja. Odlučila je zadržati zemlju da mi, djeca, ne bi ostali bez ičega. Sa mnom su s Labinštine bile Rina Zulijani, Eđidija Vlačić i Marija Dobrić. One su završile školu i postale učiteljice. Zaposlila sam se u administraciji rudnika u Potpićnu i tu ostala pet godina“, ispričala nam je.
Njen suprug Viktor, preminuo prije dvije godine, bio je elektromehaničar u rudniku, ali nije imao namjeru dočekati mirovinu na tom mjestu. Našli su posao u tvornici igračaka Mehanotehnika u Izoli i tu ostali do mirovine. U međuvremenu su u Izolu „povukli“ Lorenca i Remiđa.
„Mi smo se vratili u Veljake, u obnovljenu kuću čuvati moju mamu. Ona je preminula 2004. godine. Remiđo se sa suprugom bio vratio u Štrmac gdje su čuvali njezinu mamu“, ispričala nam je Geordjina Vlašić.
U Sloveniji su ostali živjeti njezina dva sina, tri unuka i četiri praunuka, a uskoro stiže i peti. (Tekst i foto: Robi Selan)
