Punta jednog djetinjstva
Intenzivno sam prethodnih dana razmišljao o mome rodnom pulskom kvartu, Punti (nazvanom prema Trgu na Mostu, Piazza del Ponte). Je li to zbog nedavnih izbora za Mjesne odbore, ili zbog niza bizarnih okolnosti koje su iskakale kao gljive poslije kiše, a ticale su se opet mog kvarta. Odlučio sam se prisjetiti moga djetinjstva, otprilike između 1991. i 2001. godine, razdoblja prije web-a.
Priču ne mogu ne započeti od spektakularnog tadašnjeg dječjeg vrtića na Punti, u donjem dijelu stambene zgrade na današnjoj adresi Tršćanska 1. Vrtić je bio na dva kata, a u njegovome sklopu bila je prostrana terasa za boravak na otvorenom. Ovdje pamtim tetu Nenu i tetu Vlastu (i teta Dunja je bila, ako se dobro sjećam...) i niz vršnjaka od kojih sam samo s jednim održao kontakt. Između terase vrtića i Tršćanske ulice još se spušta stubište, kojim su nas tete vodile u parkove: park „na Punti“, park „na Rivi“ i u Titov park. Odlazilo se preko ceste i u šumu, prema groblju. Taj dio, pak, se nije do danas mijenjao.
Na dnu toga stubišta donedavno je bio mali dućan, tradicionalno okupljalište kvartovskih alkosa. Ispred njega je bio neki pokušaj stvaranja malog igrališta, u kojega nas tete nikada nisu vodile, razumije se. Prvi naziv dućana bio je Market Tony, a dugo je u njemu radio prodavač Slavko. Malo dalje, prema Ravenskoj ulici (ex Piljanova), bila je, naravno, prodavaonica namještaja Šavrić koja je do oko polovice 90-tih već bila nestala. Nešto kasnije, u Ravenskoj ulici, radila je samoposluga naziva Nil, tako nešto. Dvije veće samoposluge u kvartu bile su: „Riječka“ ili „limeni“, vjerojatno je bila već Puljanka. Danas je tamo Studenac i interijer se gotovo i nije mijenjao. Druga veća Puljanka bila je pri dnu Hotela Rivijera, a pored nje bife. U krajnjem uglu zgrade dvoje supružnika kojima se ne sjećam imena otvorili su trafiku Sedmica, odlično mjesto za kupovinu sličica za lijepiti u albume, stripova i, naposljetku, časopisa za video gaming. Ne mogu vam opisati koliko je živo izgledao taj prostor ispod terase hotela. Iste sekunde kada je cijeli taj prostor prenamijenjen u urede koji tamo stoje i danas uslijedilo je nevjerojatno mrtvilo i „tapija“ – kraj jedne ere.
Malo dalje, u zgradi veslačkog kluba, bio je nekakav Duty Free Shop s bogatom sekcijom dječjih igračaka. Naravno, veslački je klub i tada radio punom parom, kao i danas. Moj neuspjeli, abortirani pokušaj uključivanja u njega oko 2000. je samo moja krivica. Ruku na srce, malo je kumovalo tada jako fonjasto more. Jebiga. Preko puta, na Rivi, bio je onaj fast food Junior, koji je prvotno bio, zapravo, plavi kontejner.
E, a sad ide prapovijest. Uz ulaz na adresi Tršćanska 4 nalazila se videoteka Fantasy, jedna od lanca videoteka kakvih je još bilo u Šijani. Bila je to mala prostorija sa stalažama i tematskom podjelom filmova po žanrovima u ve-ha-es obliku za posudbu, i jednim uskim, pregrađenim dijelom koji nije bio za maloljetnike. Videoteka, kao specifičan fenomen 90-tih, potpuno je zaboravljen. Na drugoj strani parka, Puljanke i parkirališta, legendarni kafić Alfa, koji s drugim dizajnom interijera postoji i danas.
Moju buduću fascinaciju prošlošću nahranio je Željeznički kolodvor. Bio je prepun nekakvih starih ostataka, rekli bi danas, industrijske baštine. Dobro pamtim okretište za lokomotive iza stare ložione, u kojemu se skupljala ustajala barska voda sa žabama. S druge strane pruge, do oko 2000. godine i izgradnje obalne ceste još su u moru stajale ribarske sojenice. Čitavo područje oko skladišnog prostora bilo je mjesto za igranje loptom, bicikliranje i fiktivne bitke s plastičnim puškama i pištoljima.
Bliže vilama Münz, u onoj žutoj kući, bila je stomatološka ordinacija i dispanzer za djelatnike željeznice. Pored toga, u onoj manjoj kućici, bila je vinarija.
Nekakva epohalna razdjelnica za prošlost Punte je prijelaz na XXI. stoljeće, sa svim vizualnim promjenama koje su dolazile i, ponajviše, zatvaranjem raznoraznih sadržaja. Kao točku na i, imali smo i apokalipsu. Nikada neću zaboraviti događaj koji se tada dogodio, srećom, bez ljudskih žrtava. Početkom 2001. godine, eksplodirao je plinovodni sustav ispod cesta u Šijani i na Punti. Splitska ulica je bila čitava razorena, a dobro pamtim onog BMW-a odbačenog na bok od eksplozije ispod njega.
Iako je takvim vjerojatno ispao, tekst nije planiran kao nostalgičarski. Teško je reći je li kvart zaista bio bolji, boljih ljudi i uvjeta života općenito. Ali ovako, uvidom u čisto sjećanje na sadržaje u njemu, ne može se ne ostati pod dojmom da ih je bilo znatno više.
Autor
