Medulinski jednodnevni mini-turizam
Parafrazirajući natuknicu iz Hrvatske enciklopedije, definicija riječi turizam bila bi putovanje u neko mjesto i boravak u njemu s ciljem odmora i uživanja i proizlazi iz modernog načina života u zadnjih 150-tak godina. Da turizam, po toj logici, uključuje i jednodnevan-cijelodnevan izlet u neko mjesto blizu vlastitog prebivališta dokazuju i medulinska ljeta između dva svjetska rata.
Nedugo pred izbijanje Prvog svjetskog rata, pod Austrijom, od medulinske obale se već razmišljalo napraviti odredište novog fenomena elitnog turizma po uzoru na otočje Brijuni (tako ga danas zovu) i obalu Valbandona, južno od Fažane. Ne samo to, područje Brijuna i Medulin povezivala je činjenica što je kupac i vlasnik Brijuna, austrijski poduzetnik Paul Kupelwieser, kupio posjede i u užoj okolici Medulina. Htjedoh reći, Medulin su tada doista počele posjećivati grupe i pojedinci iz središnje Europe, konkretno Česi.
Nakon Prvog svjetskog rata, pod Italijom, nema više gospodarske baze koja bi podržavala i razvijala takav oblik turizma, u svojoj klasičnoj formi. Međutim, pratimo jedan drugi, manje vidljiv ali jednako interesantan fenomen. Dok Brijuni opstaju kao elitna destinacija za goste iz Europe, Medulin postaje top destinacija za građansku klasu Pule. Radilo se o pojedincima ili čitavim obiteljima, posjetiteljima Medulina u obalnom predjelu oko poluotoka Kašteja tijekom jednodnevnih izleta.
U tadašnjim pulskim novinama možemo čitati o jednodnevnim izletima dobrostojećih Puležana već u ljetu 1921. godine. Krajem srpnja te godine novine pišu o tome kako se nedjeljama medulinska plaža znala znatno napuniti kupačima. Prijevoz autobusima organizirala je privatna pulska tvrtka „Albertini e Nasi“, a nastojalo se tu liniju održati čitavo ljeto, te da se postojećim vožnjama pridoda jedna rano ujutro te da ona posljednja za Pulu krene u 21 sat, kako bi se gostima omogućio okrijep u lokalnim bifeima. U istoj sezoni na zadnjoj stranici novina objavljena je velika reklama s naslovom „Medulin – kupališta. Najljepša plaža s bogatom borovom šumom“. Svake je nedjelje autobus vozio na relaciji Pula - Medulin, međutim taj je izlet bio poprilično skup, jer je vožnja u oba smjera koštala 8 lira po osobi. Radi usporedbe, u tom istom razdoblju cijena kilograma kruha kretala se između 15 i 30 centi.
Posebno su, za Puljane, bili popularni jednodnevni posjeti Medulinu povodom svetkovine sv. Jakova (Jakovlje), svake zadnje nedjelje u 7. mjesecu. Gotovo svake godine pulski je dnevni tisak pisao o sportskim natjecanjima, svirkama, ostalom zabavnom i ugostiteljskom sadržaju pripremljenome za tu prigodu, uz nezaobilazno uživanje u hladu i pjeskovitom plićaku. Ipak, to nije prolazilo bez problema prometnih gužvi više tipičnim za današnjicu u uvjetima nepostojanja asfaltiranih cesta. Naime, 1930-ih netko si je mogao dozvoliti putovanje osobnim automobilom ili motociklom. Kako pišu tadašnje novine: „gusti promet donosi jedinom cestom kroz naselje stotine vozila svih vrsta koje podižu oblake prašine koji otežavaju disanje i zasljepljuju. Ova nepogodnost, koju smo primijetili i prijašnjih godina, donosi mnoge nevolje Medulincima, od kojih svakako treba spomenuti prisilu da zatvaraju prozore od ranoga jutra do večeri i da napuste naselje“.
Talijanske su vlasti tijekom 30-ih godina nastojale to stanje popraviti i staviti Medulin na turističku kartu državne razine. Prema planovima objavljenim u tadašnjim novinama, u planu je bilo sagraditi nekakav kupališni objekt sličan onome na Stoji, nekakav Stabilimento balneare di Medolino. Te je planove, kao i mnoge druge, osujetio početak Drugog svjetskog rata i slom fašizma.
Autor
