'Ozna sve dozna': olovne godine 1945. - 1951. u Istri
Modelirano prema sovjetskom NKVD, Odjeljenje zaštite naroda (OZN) bila je jugoslavenska vojna sigurnosno-obavještajna služba, zapravo glavni represivni aparat Komunističke partije Jugoslavije. Nastala je u svibnju 1944., tijekom Drugog svjetskog rata, a jedinice za izvršavanje operativnih OZN-inih zadaća imao je Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). Glavni cilj ove službe bilo je čišćenje oslobođenih područja od ostataka okupatorskih vojski i njihovih lokalnih pomagača, ali i svih ostalih mogućih, stvarnih ili navodnih kolaboracionista ili „klasnih neprijatelja“. Krajem rata proveden je nasilan progon mnogih ljudi na koje se s pravom gledalo kao protivnike ražima, ali je broj stradalih uključivao i mnoge nedužne osobe na koje se sumnjalo da bi eventualno mogli postati protivnici novoga poretka. Nakon ulaska Jugoslavenske armije u Istru i Trst, zabilježeni su mnogi slučajevi ubojstva „neprijateljskih elemenata“, kako su tada nazivani, u kraškim jamama, fojbama, bez suđenja, ali i njihova uhićenja, deportacije i zaplijene od strane OZN-e.
Vrhovni zapovjednik OZN-e bio je Aleksandar Ranković, a glavni zapovjednik OZN-e u Hrvatskoj bio je Ivan „Stevo“ Krajačić, kasnije hrvatski ministar unutarnjih poslova. Godine 1946. OZN-a je preustrojena, pa su umjesto nje uspostavljene Uprava državne bezbednosti (UDB) u sastavu saveznog Ministarstva unutarnjih poslova FNRJ i Kontra-obavještajna služba (KOS) u sastavu Jugoslavenske armije. „Visi“ nad Pulom i Istrom mračna činjenica da je grozomorni masakr na pulskoj plaži Vergarola moguće djelo jugoslavenskih službi, o čemu je nedavno pisano i na ovome portalu (https://www.istarski.hr/komentar-dana/985 link).
Veliki val represije s UDB-om na čelu akcije uslijedio je nakon rezolucije Informbiroa protiv Komunističke partije Jugoslavije objavljene u lipnju 1948. godine. Bilo kakva naznaka potpore toj rezoluciji unutar Jugoslavije bio je strogo kažnjavan, a za potporu je često shvaćano i bilo kakvo protivljenje politici KPJ, pogotovo unutarstranačka oporba. UDB-a je uhitila na stotine stvarnih ili navodnih pobornika rezolucije u Istri: iako su većina uhićenih informbiroovaca bili članovi KP Hrvatske, na meti su mahom bili komunisti talijanske narodnosti, a činjenica je da je Komunistička partija Italije i komunistička partija Vittorija Vidalija u Trstu stavile na stranu rezolucije. U Puli je, kao vodećem industrijskom središtu, zabilježena široka naklonost radništva prema Sovjetskom Savezu i KP Italije. Odgovor na represiju bila je stvaranje ilegalne mreže „ibeovaca“ koja je pribjegavala sabotažama i organizirala ilegalna prebacivanja ljudi u Italiju.
Najstroža kazna bila je svakako dugogodišnja robija na Golom otoku ili sv. Grguru i drugim kampovima za „preodgoj“, ali i prisilan rad u Istri, u raškim ugljenokopima i na pruzi Lupoglav-Štalije. Nakon 1951. se postupno smirivao ovaj val progona, ali su bivši zatvorenici godinama ostajali pod nadzorom UDB-e, često bez mogućnosti zaposlenja. Među mnogobrojnim progonjenima Istranima bio je i dr. Savo Zlatić, rodom iz Lanišća. Partizanski borac, poslije rata član delegacije na Pariškoj mirovnoj konferenciji, ministar za laku industriju u vladi NR Hrvatske i predstavnik KPJ u Albaniji. Zbog podrške rezoluciji izbačen je iz KPJ, nakon čega je dvije godine odležao na Golom otoku.
Na udaru režima u poslijeratnom periodu bila je Katolička Crkva. Dok se na talijanske svećanike gledalo kao na protivnike jugoslavenstvu Istre, oni hrvatski su najprije bili važan instrument u diplomatskoj borbi za priključenje bivših talijanskih područja Jugoslaviji, da bi nakon 1947. i oni pali u nemilost. Kulminacija takvog odnosa desila se u kolovozu 1947., ubojstvom vlč. Miroslava Bulešića u Lanišću na sjeveru Istre. Ipak, iako su vlasti Crkvu i njezino djelovanje smatrali nazadnjaštvom, stanovništvu nije nikad bilo branjeno sudjelovanje u vjerskim obredima, ali je striktno kontrolirano ponašanje članova Partije u tome kontekstu.
Još jedan represivni organ jugoslavenskih vlasti u Istri bila je Narodna milicija, nastala 1944. u Drugom svjetskom ratu iz partizanske straže i narodne zaštite. Njezina je zadaća bila održavanje javnog reda i mira i javne sigurnosti. Od 1946., u Istri je miliciju sačinjavalo oko 2,000 efektiva. Uz kontrolu kriminala, milicija je vršila i carinske dužnosti i kontrolu kretanja ljudi. Milicija je osiguravala i njemačke ratne zarobljenike određene za prisilni rad, kao političke zatvorenike. Pod njezinim nadzorom bio je i radni logor sjeverno od Labina (Štrmac).
Neki bi rekli da je bilo bitno stvarati snažnu, kompaktnu državu na ruševinama Drugog svjetskog rata i nepredvidljivim okolnostima poraća, ali svakako je potrebno prisjetiti se svih načina u kojima je ostvarivana suvremena geopolitička slika Istre.
Autor
