Kako je 800 ljudi došlo u Pulu i razmililo se po gostionama
Fotografija objavljena u ezulskom listu "L'Arena di Pola" prikazuje prekooceanski parobrod "Saturnia" tijekom završnih radova u jednom od plovećih dokova Uljanika 1927. godine. Taj putnički parobrod, porinut u Monfalconeu 1925. za tršćansku tvrtku Cosulich, plovio je za Buenos Aires i New York. O prilikama u Puli tijekom boravka ovoga velikog parobroda pisao je tjednik "Istarska riječ":
"U nedjelju dne 31. jula posebnim vlakom prispjelo je iz Tržića (Monfalcona) u Pulu okolo 800 radnika, koji su tamo zaposleni u velikom Kozulićevom brodogradilištu, a iza njih kašnje u noći doplovila je isto iz Tržića velika nova još nedogradjena ladja "Saturnia", da se obave na njoj neke radnje, koje nije bilo moguće da se tamo obave, jer u Tržiću nema tako velikog doka, kao što ga ima Pula.
Čim su spomenuti radnici stupili na puljsko tlo, odmah se to dalo primjetiti, razišli se po cijelom gradu, i naravski zavukli se po raznim gostionama, tako da su sve na jedanput počele zveketati čaše, a malo zatim razvezala se i grla i sa raznih strana je bilo čuti pjevati, da se sva zelena gora smijala.
Dolazak tih radnika u Pulu opaža se na ulici, u gostioni, na trgu i u opće na svakom mjestu, tako da bi skoro mogao čovjek reći, da se je Pula na jedanput preporodila. Nu taj preporod će na žalost u Puli malo trajati, ili kako se po domaću kaže "trajati će koliko i tovar napušćati", jer će "Saturnia" za dvadesetak dana opet napustiti Pulu, a s njom će otići i radništvo i nastati će u Puli opet isto raspoloženje koje je i prije bilo".
Prelazak Pule iz ruku propale Austro-Ugarske u sastav Italije nakon Prvoga svjetskog rata značio je gubitak statusa centralne ratne luke jedne države. Nekadašnji pomorski arsenal pretvoren je u manju pomorsku bazu i, većim dijelom, u školu za mornaričke pitomce. S druge strane, između srpnja 1920. i siječnja 1921., otok Uljanik izdvojen je od nekadašnjeg Arsenala i stavljen u privatno brodograđevno poduzeće, S. A. Cantiere Navale Scoglio Olivi.
Iako je pulsko brodogradilište drastično palo u proizvodnim kapacitetima, odnosno reducirano je na postrojenje za rezanje i popravak brodova, valja kazati da je nastavilo funkcionirati tijekom čitavog talijanskog razdoblja i svjetske gospodarske krize, i gradu omogućilo kakav-takav kontinuitet brodograđevne industrije i zaposlenja. Tijekom 1920-ih godina je porinuto i nekoliko novih brodova, sagrađenih isključivo za talijanske brodarske trgovačke tvrtke: Carmen (1924.), Quarnaro (1924.), Spiro Xidias (1925.) i Palestina (1927.). Brodogradilište je, u prosjeku, zapošljavalo oko tristotinjak radnika, a najviše je zabilježeno krajem 1930-ih (osamstotinjak), kada je Mornarica otok odabrala kao stanicu za servisiranje podmornica.
Remont parobroda Saturnia bila je kulminacija tog novog usmjerenja brodogradilišta. Prvo, već 1922., u Pulu je vraćen iz Venecije bivši austrougarski bojni brod Tegetthoff. Smješten je u jedan od dokova i narednih godina izrezan. Zatim, usluge brodogradilišta koristile su i strane ratne mornarice. Godine 1923. u ploveći dok dolazi španjolski bojni brod Jaime I radi popravka oštećenja koje je zadobio tijekom obilaska istočnog Sredozemlja u tijeku rata za stvaranje Republike Turske. Sljedeće godine na popravke je došla i američka krstarica USS Pittsburgh. Nakon izgradnje ranije spomenuta četiri broda, u Uljaniku je nastavljen program remonta i rezanja brodova. Godine 1934. u ploveći je dok smješten i prekooceanski parobrod Vulcania, iste klase kao ranije spomenuta Saturnia.
Nakon godine 1937., brodogradilište je na sebe preuzelo isključivo poslove remonta i popravaka podmornica. Pred izbijanje Drugog svjetskog rata, na otoku je sagrađena vojarna za podmorničare, a tijekom rata na otok dolaze i njemačke podmornice koje su djelovale na Sredozemlju. Nakon pada Italije i tijekom njemačke okupacije, upravo je činjenica da je Pula, sa sjedištem na otoku Uljanik, postala njemačkim podmorničkim uporištem, stavila ovo područje u nišan anglo-američkih Saveznika. Doista, tijekom bombardiranja 1944. i 1945. godine, otok Uljanik je gotovo u potpunosti sravnjen sa zemljom, ali su stradala i mnoga okolna gradska područja s dvjestotinjak poginulih.
Autor
