Imao cijelo otočje Brijuni, a opet dignuo ruku na sebe
Moj kolega, povjesničar, Milan Radošević objavio je 2017. studiju naslova „Umorni od života“: samoubojstva u Istri između dva svjetska rata. Cijeli članak možete pogledati ovdje. Prema njegovom istraživanju, između dva svjetska rata u Istri je ruku na sebe diglo šestotinjak osoba. O pojednim slučajevima detaljno su pisale tadašnje novine, ističući i navodeći pojedine životne priče koje su tim tragičnim sudbinama činile kontekst.
Najpoznatiji primjer suicida u Istri u tome razdoblju jest slučaj Karla Kupelwiesera (1872. – 1930.). Karl je bio sin poznatog, prvog vlasnika otočja Brijuni, Paula Kupelwiesera (1843. – 1919.), koji je naslijedio vlasništvo nad otočjem u trenutku očeve smrti, koja je koincidirala s prestankom austrougarske vlasti u Istri. Karlovo upravljanje tim posjedima naišlo je na probleme uzrokovane globalnom gospodarskom krizom te su hipotekarni problemi nagnali bogataša na tragičan čin - hicem iz puške.
Prema tadašnjoj statistici, omjer žena i muškaraca koji su se odlučili na suicid bio je naveliko na strani muškaraca, i to jedan naprema pet. Radošević primjećuje kako je velika stopa suicida bila među onima koji su služili u tadašnjim oružanim snagama u Istri, i to iz drugih dijelova Italije. Prema tadašnjoj policijskoj dokumentaciji, među žrtvama bilo je najviše osoba porijeklom iz južne Italije te otoka, a koji su „po prirodi impulzivniji i više osjećaju odvojenost od obitelji te se teže prilagođavaju na novu okolinu“. Naime, nerijetko je bilo slučajeva da su pripadnici oružanih snaga bili upućivani na zabačene stražarske lokacije iz razloga kažnjavanja nekakvih kršenja normi ponašanja u vojnoj službi.
Radošević navodi jedan primjer suicida iz 1925. u kojemu je nesretna ljubav, prema pisanju tadašnjeg tiska, bila uzrok nemilog čina. Dvadesetogodišnji Ettore Prodan iz Vižinade bio je strasno zaljubljen u jednu Porečanku. "Za jednoga njihova susreta u Poreču dogodio se ozbiljan razgovor među njima, o kojem sadržaju možemo samo nagađati, a nakon kojega se Ettore naprasno udaljio od svoje drage. Prvotno se htio utopiti u moru, u čemu ga je spriječila prisutnost drugih ljudi, a potom je lutao gradom u potrazi za karboksilnom kiselinom, koju je naposljetku na nepoznat način i pribavio. Došavši pred kuću djevojke, popio je tekućinu. Članovi njezine obitelji ubrzo su primijetili mladića koji se od bolova previjao na podu. Poveli su ga k liječniku, koji, nažalost, nije mogao ništa učiniti s obzirom na to da je proteklo previše vremena. Postavši svjestan neizbježnog kraja, zaželio je da poljubi još jednom svoje roditelje. S ciljem da mu se ostvari posljednja želja, u zoru sljedećeg dana pribavljen je automobil koji ga je imao prevesti do Vižinade, no na putu, u blizini Kaštelira, mladić je izdahnuo."
Novine su pisale o sredstvima izvršenja suicida. Tu se, uglavnom, ništa nije promijenilo do današnjice. Razlozi su bili raznorazni: ekonomski, ljubavni, činjenica da je nesretnik bolovao od neizlječive bolesti, ili, kako se tada navodilo, "slučajevi histerije". S druge strane, nesretna dvadesettrogodišnja Puljanka Amalia Guglielmi 1919. oduzela si je život ispijanjem kemikalije 'lisiform' uz napomenu u tadašnjem tisku kako nitko od njezinih bližnjih nije znao što je do toga ekstremnog čina moglo dovesti.
Pišući ove retke, ne mogu se osloboditi činjenice kako je previše osoba koje sam poznavao - bilo bliža, bilo daljnja poznanstva - podiglo ruku na sebe. Dragi čitatelji, pomagajte svim svojim bližnjima i, također, uvijek potražite pomoć.
Autor
