Bandit koji ne uzme dio odmah je sumnjiv
Brojevi
Početkom studenog Pula je očekivano uletjela u brazdu. Ulice su puste, izlozi ispražnjeni, vrata zaključana. To još nije najgora faza, ona će se desiti nakon nove godine, kad se zatvore i skoro svi kafići. Za sad oni još rade jer iščekuju Advent. Nema smisla zatvarati na mjesec dana pa opet otvarati.
Prošli četvrtak odvila se gadna zabava za Halloween i nakon toga sudac je odsvirao kraj poluvremena. Sad će mjesec dana sve mirovati a onda kreću kobasice, koncerti i kuhana vina.
Predigra se desila neki dan u Kinu Valli, gdje se licitiralo za adventske kućice. Šamaralo se tisućama kao wc papirom. Najskuplja kućica, ona šta stoji nasred Portarate, licitirana je za preko 10 milja eura. Netko kaže da je to suludo i da se toliki novac ne može zaraditi u mjesec dana. Očito može, jer onaj tko će to platiti valjda ima digitron.
A licitacija je bila nekako mizerna. Nema onog čekića ni nakovnja. Ugostitelji sramežljivo dižu nekakve brojeve, kao da se boje hoće li ih netko vidjeti. Meni lično drago je da je Britva dobio ono svoje mjesto tamo, znate već gdje. A u Arenu - neće nitko. Ali o tome više u sljedećoj crtici...
Daleko
Advent u Puli ove godine ima jednu veliku novost - proširio se na Arenu. Zamišljeno je da tamo bude klizalište i kućice sa ponudom. Ali, te kućice nitko ne želi.
Malo me sram priznati, ali kad sam došao u Pulu, prvi put nakon nekih ranijih izleta, nisam točno znao gdje je Arena. Logično mi je bilo da bude "negdje u centru", ali brzo sam shvatio da to baš i nije tako. Jest, Pula je mali grad i sve je ovdje blizu, ali od centra, bio to Forum, Portarata, Giardini ili tržnica, do Arene nije blizu. Ima jedno 10 minuta hoda, a to je puno.
E sad, možda će ovo zvučati kao dokono naklapanje, popunjavanje jedne od pet crtica jer se nije imalo što pametnije pisati, ali bojim se da bi Advent u Areni mogao imati problema. To da kućice nitko ne želi jasan je znak.
Jer, zapravo ćemo imati dva adventa, jedan u centru, na Giardinima i Portarati, gdje realno dolazi najviše ljudi, i drugi 500 metara dalje, u Areni. Jedan od ta dva možda neće proći dobro.
Naravno, to ne znači da ideju ne treba podržati. Ako ništa drugo, imat ćemo najljepšu adventsku kulisu u Hrvata. I šire. Pa makar bilo prazno.
Mlinar
Kad me pitaju koja mi je u Puli najdraža pizzerija, moj odgovor je Mlinar. Naravno, to je dijelom šala, ali dijelom i nije. U svakoj šali pola istine.
Ako se potrefi topla pizza u Mlinaru, i još ako je ona debela a ne spljoštena, kao da ju je netko oklagijom valjao, onda je to sasvim respektabilan proizvod. Mekana, sočna, topi se u ustima.
Neki dan idem ja u centralni pulski Mlinar po to zadovoljstvo, kad unutra troje stranaca. Ne znam sad jesu li Nepalci ili Filipinci, nije ni važno. Ono što je važno je da ne znaju hrvatski. Ispred mene stariji gospodin kupuje komad kruha. Kaže mlada prodavačica "one and fifteen" a barba gleda, ništa mu jasno. Uskočim ja sa strane i prevedem "jedan i petnaest". Ona se zahvali i osmjehne, a ja zadovoljan kako rasturam engleski. Razmišljam kako je predivno imati migrante, koliko su dragi i vrijedni, i kako se ova simpatična razmjena ne bi odigrala da je prodavačica domaća riba iz Žminja.
Ali dođe red na mene i sad treba reći "dvije pizze, od svake vrste po jedna". U takvim situacijama padne mi na pamet ona legendarna rečenica Đure iz Top liste, "how yes no" (kako da ne). Gleda ona mene, gledam ja nju. Muk. Na engleskom sam pročitao čak i jednu knjigu o teorijskoj fizici (nije šala), ali što je kvantno sprezanje prema konverzaciji u Mlinaru?
Uglavnom, čitati znam, govoriti baš i ne. "Two pizza each one", bila je moja narudžba, na što me Filipinka pogledala sasvim obrnuto od onog smješka maloprije. Srećom, shvatila je što pjesnik hoće, pa je isporučila jednu sa sirom i jednu sa salamom. Točno po želji.
Sjednem na Portaratu, gutam tople zalogaje i razmišljam - a da zabranimo ulazak strancima?
Izbori
Uspjeli su završiti predsjednički izbori u Americi, ali ovi naši nikako. Neki dan sam se prenerazio kad sam čuo da će ih uvaliti negdje oko nove godine. S obzirom na svakodnevno prepucavanje Zorana Milanovića i ostatka svijeta oko svih mogućih tema, dojam je da su izbori sutra. Ali ne, tek za dva mjeseca!
Tko će progutati sve što će predsjednik izgovoriti do tog dalekog dana, nitko ne zna. Muke su to. Srećom, kandidat HDZ-a Dragan Primorac je političar starog kova, što znači pristojan i dosadan. Barem neće biti natjecanja tko će ispaliti jaču foru i tko je bolji govornik u trećem ce.
Pored dva mužjaka tu su dvije mlade žene dopadljivih pojava. Ivana Kekin gradi svoju na ljevici, a Marija Selak Raspudić na desnici. Ako odem na izbore, mislim da ću zatvoriti oči i glasati za jednu od njih. Koja god ispadne.
Mafija
Načelnik Vrsara Ivan Gerometta, inače moj kolega s faksa, jedina je osoba u Istri, a možda i puno šire, recimo na cijelom planetu, koja ne uspijeva sebi smanjiti plaću. Dakle, prema novim propisima Gerometti je plaća sa 1.600 trebala narasti na 2.900 eura, ali je on to smanjio na 2.100. Odnosno, smanjilo mu je Vijeće, na njegov prijedlog.
Čovjek bi rekao, sve je čisto. Ali vraga. Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije poništilo je sjednicu na kojoj je točka o smanjenju plaće bila jedina na dnevnom redu. Razlozi nisu ni važni, formalne su prirode.
Je li Geromettin potez populistički pa si je plaću smanjio zato što mu je neugodno zbog štrajka u vrtiću, kako piše moj kolega Neno, nije ni važno. Ono što je važno jest da je Ministarsvo dangubljenja, križaljke i sudoku relaksacije donijelo idiotsku odluku.
Jer ako si čovjek želi smanjiti plaću i ostaviti više novca u proračunu - u čemu je problem? Meni odluka o poništenju djeluje mafijaški. Svaki bandit mora uzeti dio para, jer inače je sumnjiv. Tako valjda rezoniraju u Ministarstvu dokolice, birokracije i uhljebarske revolucije.
Autor
