Dva savršena istarska grada
Poštari
Hrvatska pošta je luda firma. Sjećamo se nekih prošlih vremena kada su poštari nosili penzije po stanovima. Bio je to najveseliji dan u mjesecu, ne samo za naše bake i deke koji su dobivali dinare, nego i za poštare koji bi na svakoj adresi suknuli po rakijicu. Sjećanje mi je u magli jer je to bilo davno, ali čini mi se da je naš poštar, na riječkoj Gornjoj Vežici, jedva prolazio kroz vrata.
Naravno, nisu svi poštari pili, niti je nužno loše da se (malo) proslavi dan kada stižu penzije. Bitno je da čovjek obavi svoj posao, pa makar se putem i naroljao. To je savršeno jasno danas kada poštari više ne piju po stanovima, ali ni ne nose poštu.
Takvo je ludo vrijeme došlo da svako toliko čitamo kako poštar ostavlja obavijest o pošiljci a da nije ni pozvonio na vrata. Ili nema vremena jer je posla puno, ili mu se nije dalo. Neki dan pak saznajemo da je jedan u Puli ostavio 400 pošiljki koje nije ni pokušao dostaviti. Da ga je čekala jedna ljuta u svakom stanu, sigurno to ne bi učinio.
Pošta
U Puli je jesen toliko dosadna da je ponekad nužno izmišljati vijesti kako bi se stvorio privid da se nešto događa. Proteklih dana smo tako imali epopeju o glavnoj zgradi pošte.
Sve je počelo kad se u gradu pojavila informacija da se zgrada prodaje i da će u nju useliti Zara. Tu neslužbenu informaciju, koliko se može rekonstruirati, u eter su izbacili sami zaposlenici Pošte, očito nezadovoljni mogućom selidbom.
Potom je informacija došla do medija koji su je objavili nakon što su iz Pošte dali nejasan odgovor da se pošta "ne prodaje, ali bi se mogla prodavati". Nakon toga brzopotezno se javila jedna politička stranka koja je priču oko prodaje pošte, koja se ne prodaje, iskoristila za "nabijanje beda" gradonačelniku Zoričiću i pozivanje da Grad kupi poštu.
Ne lezi vraže, na to su iz Grada poslali upit Pošti koja im je odgovorila isto što i medijima, a to je da se pošta ne prodaje, ali bi se, jednom, nekad, u vremenu ili nakon vremena, mogla prodavati. Gradonačelnik je pak to iskoristio da vrati lopticu onoj političkoj stranci i objavio priopćenje da se pošta ne prodaje, ali bi se - mogla prodavati.
Pošteno!
Stjepan Hauser neki dan na koncertu baca ručnik sa bine a žene skaču za njim u transu (za ručnikom, ne za Hauserom, premda bi i za njim da smiju). Prije nego što ga katapultira u publiku, obriše se malo po prsima, a one onda polude još više. Jedna urla nakon što je ulovila šugaman (treći izraz bio bi peškir), dvije se natežu jer su ga ćapile istovremeno.
Daleko je napredovala svijest žena o jednakosti, emacipacija i feminizam. Ali kad je zgodan momak u pitanju, pa k tome još i svjetska zvijezda, onda sve to pada u vodu. Nakon Hauserovog skeča društvene mreže su bile krcate kritika na njegov račun. Pišu da se, kao, nije ponašao gospodski. A one su, eto, baš ispale dame.
Naravno, nisu ni muškarci bolji. Zamislimo da svoje ručnike bacaju Lidija Bačić ili Dua Lipa. Scenarij bi bio isti. Jedan srpski pjevač u publiku baca smrdljive patike a oni u tome uživaju, bez obzira na spol. U ničemu žene i muškarci nisu toliko jednaki koliko u gluposti. Ona je dokaz da smo, uz sve razlike, ipak ista vrsta. Ona (ponekad) najgluplja. Pošteno!
Poštenjaci
Ne znam jeste li primijetili ali Rovinj i Poreč djeluju kao savršeni gradovi, a Paliaga i Peršurić savršeni gradonačelnici. Već godinama nemaju praktički nikakve afere, ni one besmislene tipa zaposlio preko veze, prodao zemljište, zabranio toples.
Iz Poreča i Rovinja svakodnevno i uporno, kao na traci, stižu samo dobre vijesti. Obaraju turističke rekorde, dobivaju nagrade, privlače poduzetnike, rađaju djecu, zarađuju pare, uređuju trgove, šminkaju rive, a fasade ne obnavljaju jer su ih sve već obnovili. Nemaju čak ni lokalne redikule koji će se protiviti gradnji hotela.
Podsjeća me to na priču jednog američkog novinara koji je otišao raditi u IT sektor za duplo veću plaću pa se brzo vratio natrag. Kad su ga pitali zašto, rekao je da je tamo sve presavršeno. Svi su vječno dobre volje, nabildani, nasmiješeni, utrenirani, jedu salate, trče, vježbaju, ne piju, ne puše, ne prostače. Pobjegao je glavom bez obzira u svoju redakciju u kojoj su svi stalno nesretni i postojano nadrkani.
Nije dobro kada je nešto previše dobro, kaže stara kineska poslovica (upravo izmišljena). Možda bi Marko i Loris mogli napraviti neki gaf, onako reda radi, za ekipu. Neka nestane neki eurić, nek se unaprijedi neki zrman, neka propadne neki projekt. Dosadno je, braćo, dajte neki znak da ste živi.
Poštarina
Dižu se porezi po cijeloj Istri a prihodi rastu kao na steroidima. Pula ima proračun kakav je do prije koju godinu imala Rijeka, a Umag je došao na razinu Pule od prije nekoliko godina. Obećavaju se veliki projekti, gradilišta na svakom koraku, nema tog građevinca koji će izvesti sve što je zamišljeno.
S obzirom da je već i onim lažnim čvorcima na grani jasno da se u turizmu okreću kolosalne pare, kreće se u šišanje onih koji se turizmom bave. I to je u redu jer su do sada mnogi od njih plaćali smiješne iznose, ali ključno pitanje je što će se s tim novcem (doista) napraviti.
Na državnoj razini, na primjer, poput kvasca rastu rashodi za zaposlene. Ne prođe ni par mjeseci da sindikati ne zatraže još 3 posto. Zaposlenicima javnog sektora narasla su krila od kad su vidjeli da se ucjenama može dobro poslovati, a HDZ-ove vlade oduvijek su bile najvještije upravo u kupovanju naklonosti birača.
Uglavnom, party ide sto na sat i ostalo je samo pitanje što ćemo vidjeti kad se upali svjetlo. Tko će koga, je li, znate već...
Autor
