Istra je još mlada, a nogomet u njoj krvav
Sretan rođendan!
Istarska županija je ovaj tjedan proslavila 30. rođendan! U današnje vrijeme 30 su praktički tinejdžerske godine. To je još uvijek duboka mladost i neozbiljnost, živi se s roditeljima koje se žica za macchiato, prate se kladionica i Tik Tok, izlazi od srijede do nedjelje, trijezni do utorka, i onda opet Jovo nanovo.
Tako nekako je i naša županija još mlada i razuzdana, ne uspijeva bit neovisna od majke Hrvatske iako bi htjela, još uvijek naginje ljevici i otvorenih je pogleda na svijet. Dosta se tu pije i banči, rentaju se špajze i pasje kućice da se ne bi moralo radit neki pravi posao.
I očekuje se da će to potrajati negdje do četrdespete-pedesete, a onda kreće uozbiljavanje. Trebat će naći ženu ili muža, snimit jetru, prihvatiti da neće biti para od kladione ni od onog ludog biznisa kojeg je neki čudni lik iz društva tamo u oštariji neki dan predlagao, da je sve to samo utopija i da se badava nadati.
Onda se polako skreće udesno, počinju furešti ić na živce, pa onda shvatimo da je ovdje više Slavonaca nego Istrijana, pa onda borba s rodbinom za neke tamo brajde koje je netko iz IDS-a obećao pretvorit u građevinsko, pa i to propadne pa sve ide dovraga.
U ovih 30 godina život u Istri je bio lijep, a kako će biti idućih 30, to nitko ne zna. Sretan rođendan županijo, ali oprezno s pićem, policija je na cesti...
Krvavi sport
Ono što je nekad bila engleska nogometna liga, to je sada županijski rang u Istri. Zabrinjavajućom brzinom stižu vijesti o krvavim obračunima, tučnjavama i pomahnitalim navijačima. Počelo je utakmicom Vodnjan - Peroj. Za ta mjesta su svi mislili da su dobri, dragi i mirni susjedi, ali Vodnjanci i Perojci se vole kao Milwall i West Ham. Najradije bi jedni drugima grkljane rezali! Gađaju se bakljama, prijete i udaraju, a ne prezaju napasti čak ni djecu.
Lijepa mala mjesta na jugu Istre očito čuvaju neku tajnu, neko skriveno ludilo mora postojati. Navodno ima veze to što je Peroj pravoslavno, crnogorsko mjesto, ali to je naravno nemoguće jer su Istrijani tolerantni kozmopoliti.
I onda skine tića junak iz Muntića! Tić je nesretni sudac koji je krojio pravdu na utakmici u Rovinjskom Selu, gdje ga je igrač gostujuće momčadi iz okolice Pule toliko udesio da je završio u bolnici. Iz NK Muntića su se tako šturo i reda-radi ispričali da je prilično jasno kako se zapravo nemaju namjeru ispričati. Zašto, kako? Valjda znaju oni koji pomno prate kuršlus zvani županijski nogomet.
Jedini lijek je palica, ali ne drvena, ni metalna, nego papirnata, financijska, izražena u tisućama eura. Jedino tako se može vratiti mir na istarske nogometne terene.
Kavalet revolucija
Netko je u Medulinu u sumrak nasred ceste postavio drvene prepreke, nekakave neuspjele kavalete, dijelove paleta ili stare ormare. Ta drvena krama stajala je jedno vrijeme usred naselja, očito s namjerom da se spriječi prolaz automobila. S obzirom da ih je stavio pred noć, autor ovog nedjela je možda priželjkivao i da se netko zabije ravno u letvu.
Očito se radi o vlasničkim nedoumicama, koje su češće što je neko mjesto bogatije, a Medulin je jedna od najbogatijih općina u Hrvatskoj. Zanimljivo je da ovakve vijesti nikad ne dolaze iz zabitih sela, gdje će susjedi rado jedni drugima prepustiti poneki kvadrat, onako ljudski, a ne životinjski, kako se ponekad ponašaju oni koji namirišu korist ili novac.
Općina Medulin je brzo reagirala, poslala službe na teren i otklonila problem. Jedina služba koju nisu zvali, a trebali su, je ona psihijatrijska.
Padaju stabla
Zvuči nevjerojatno, ali posljednjih dana u Puli zdvaja se nad sudbinom svakog stabla. U maniri teškog, gigantskog, kolosalnog populizma, zamjera se gradskoj vlasti što će u sklopu uređenja nogometnog igrališta na Valkanama biti posječen određeni broj stabala, kao da je moguće urediti igralište bez da se makne drveće koje raste tamo gdje bi trebao biti nogometni travnjak, i kao da tako nešto nije učinjeno već milijun puta u prošlosti.
Ako nekome nije poznato, sve ovo gdje mi danas živimo, gdje spavamo i gdje se tuširamo, gdje peremo zube i vršimo nuždu, gdje hladimo svoju hranu u frižiderima i kuhamo svoje kave na štednjacima - sve to je nekad bila netaknuta priroda. Civilizacija podrazumijeva prilagođavanje okoline čovjeku, ali i prilagođavanje čovjeka okolini, u mjeri u kojoj je moguće a da se ne zaustavi ta ista civilizacija. I upravo to je ono što se događa u Puli, gdje se paralelno s rušenjem stabla i sade.
Zato su uporne kritike na račun svake gradnje u najmanju ruku podbačaj u testu inteligencije, a u najveću i uspjeh u testu zločestoće.
Dica i matere
"Tornajte dite materi", zavikao je u Saboru dični IDS-ovac Emil Daus, protestirajući što je HDZ izvadio ljevici sklone Matulje iz osme, riječko-istarske izborne jedinice, i smjestio ih u sedmu koja se proteže od okolice Rijeke pa sve do Zagreba. Jest, HDZ je to učinio da bi si povećao šanse u osmoj jedinici, tim više što je u nju ugurao njemu sklone Bakar i Novi Vinodolski, ali je Dausova žalopojka svejedno patetična.
Kaže Daus da su Matulji "teritorijalno, sociološki, mentalno, povijesno i na svaki drugi način" dio Istre, što nije istina jer su Matulji danas prije svega dio riječkog područja. Tamo se, na primjer, održava najveća smotra zvončara, a zna se da su zvončari jedan od simbola riječkog, a ne istarskog identiteta.
A riječko područje su definitivno i Bakar i Novi Vinodolski, pa se postavlja pitanje zašto i njihove matere ne bi željele svoju dicu nazad? Odnosno, postaje izvjesno da se radi o još jednom tipično IDS-ovskom pecanju jeftinih emocija u obliku najnižeg lokalpatriotizma. To je moglo imati smisla prije 20-30 godina, ali danas je - smiješno.
Autor
