„Da bismo doveli hokej u Arenu, radili smo 24 sata na dan, ali se isplatilo!“

Utorak je, 10. siječnja 2012. Ponoć je već odavno prošla. U Areni Zagreb nestala je buka. Više od 15.000 ljudi odavno je otišlo s Laništa. Hokejaši Medveščaka izgubili su drugu utakmicu Ice Fevera od mađarske Albe Volan, ali već sada je jasno da će utakmice u najvećoj hrvatskoj sportskoj dvorani biti puni pogodak. Niti jedan klub od osamostaljenja Hrvatske nije napravio takav show od sporta koji ima publiku u Zagrebu, a u kojem nema lopte, tog totemskog sportskog rekvizita u Hrvata, opisao je početak priče o Arena Ice Feveru Jutarnji list.

Dvojica poslovnih partnera sjede u uredu i čavrljaju. Zamišljeni su i umorni. Medveščak, poput kakvog sportskog Halida Bešlića, sedam će puta rasprodati Arenu. Na pameti im je samo jedno pitanje.

- Što ćemo napraviti sljedeće?

Daniel zna da mogu više, da Arena i 15.000 navijača nisu njihov vrhunac. Njegovo prezime je Zimmerman, Švicarac je koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Iskusan je u području sportskog marketinga, menadžer je najprepoznatljivijeg “medvjeda” Roberta Kristana. Nekoć je surađivao i s momčadi Formule 1, Sauberom. Prošao je američka sportska borilišta uzduž i poprijeko, posebno dobro poznaje hokejaški svijet. Želi ići dalje, želi da naprave nešto još veće, a zna da je Medveščak idealna prilika.

- Imaš nešto posebno na umu?

Ozren Müller je puno poznatije lice u hrvatskim sportskim krugovima. U zlatnim godinama Janice Kostelić bio je čovjek od najvećeg povjerenja, uvijek negdje blizu, glasnogovornik i sve što je trebalo. Müller i Zimmerman su poslovni partneri, vode tvrtku CM Sports i okružili su se iskusnim sportskim radnicima (odličan bivši slovenski slalomaš Rene Mlekuž jedan je od njih), baza im je u Švicarskoj, i znaju da je Medveščak postao mamac. Čim ga je Daniel pitao koji im je sljedeći projekt, Ozren je znao da ima ideju.

- Može li se igrati hokej u Areni - upitao je Švicarac.

Dodatak je bio potreban, jer Medveščak je još bio u Areni. “Ne ovdje, ne u Zagrebu, idemo u Pulu.” Već su sljedeći dan bili na razgovoru u Istri. Gradonačelnik Boris Miletić i uži gradski vrh bili su oduševljeni. Za početak je trebalo riješiti osnovno pitanje: hoće li ledena površina 57 X 24 stati unutar amfiteatra?

- Sjećam se, tog smo dana već mjerili Arenu. Ne mogu opisati osjećaj kad smo shvatili da imamo šansu. Ima dovoljno mjesta, i za led i za tribine. Od toga trenutka do današnjeg dana mene i cijeli tim, sve u klubu i oko njega, drži euforija - prisjeća se Müller uoči prve od dvije utakmice pulske sportske poslastice.

Na licu mu se očituje umor, kao i većini klupskih radnika u ovom projektu. Šest mjeseci njihov ured, kaže Müller, radi 24/7. Non-stop, doslovno bez prestanka. Zimmerman je djelovao iz SAD-a i taman kad bi Müller završavao dan, oko 17 sati, on bi preuzimao šihtu u San Diegu. Primopredaja je trajala otprilike tri sata. Mailovi, ugovori, prijedlozi... sve je trebalo pregledati, provjeriti i ovjeriti preko Skypea.

- Iako nisam trajno u Hrvatskoj, imao sam osjećaj kao da sam stalno tu. Život mi se odvijao na Skypeu - prisjeća se Zimmerman.

Radovi su bili poseban izazov. Scenografija je spektakularna, ali mora i ostati takva kad ledeni cirkus napusti Pulu. Konzervatori su zato bili rigorozni, fušarenje nije dolazilo u obzir.