Zašto su dječaci iz Pule izmislili napad?
Fizički napad koji su dječaci iz Pule izmislili potaknuo je mnoge polemike. Od trenutka kada je vijest o napadu objavljena, do trenutka kada je policija na izvanrednoj konferenciji objavila da su dječaci napad zapravo izmislili, stavovi javnosti preokrenuli su se za 180 stupnjeva.
U prvom trenutku žalili smo dječake kao žrtve brutalnog napada i uz pomoć predrasuda osudili navodne napadače, a trenutak nakon što je policija objavila kako su dječaci napad zapravo izmislili, dječaci su se u našim očima pretvorili u vješte lažljivce i manipulatore, a žrtve obmane i laži postali su svi koji u priču dječaka nisu posumnjali.
Očito je da su dječaci imali svoje razloge zbog kojih im je trebala priča. Da li zbog neopravdanog izostanka s nastave, zbog ispita ili nečeg sasvim drugog, na kraju krajeva nije ni važno. Uz pomoć bujne mašte uspjeli su svojom pričom povući za sobom lavinu izjava, osuda, prosudbi, predrasuda, a da je rijetko tko posumnjao u istinitost, osim policije kojoj u ovom slučaju treba čestitati na profesionalno obavljenom poslu, naravno, pod pretpostavkom da dječaci ponovo nisu lagali.
Dobro je primijetio komentator s našeg portala pod nadimkom Zdrav_mozak, koji kaže: “Biti će toga još! Djeca rastu u laži, laže država, lažu popovi, vjerojatno su im i roditelji lašci, pa su samo htjeli biti kao i drugi. Svi ti naši bogatuni, da nisu lagali, ostali bi bez milijuni i to djeca vide i oponašaju, nego šta? Pa nedavno je i jedna ostarjela djevojčica lažno prijavila napad u Brijunskoj ulici i nikome ništa. Kad ne ide radom i poštenjem, učenjem i znojenjem, u laži i kriminalu uspjeh je osiguran, a i radno mjesto, vrlo vjerojatno u unosnoj politici. Ispravite me ako griješim.“
Zdrav_ mozak je potegnuo ispravno pitanje. Naravno da je dječja mašta bezgranična, ali laganje je sasvim nešto drugo, pogotovo laž ovakvih dimenzija i s ovakvim posljedicama. Šalje li društvo danas poruku da laganje ne nosi za sobom nikakve posljedice?
Dječaci su iskoristili predrasudu i izmislili napad kako bi sebe izvukli iz nevolje, izbjegli neopravdani sat ili neku drugu kaznu. U trenutku kad im istina više nije odgovarala, izmisli su svoju istinu.
Usudim se govoriti i iz iskustva posla odgajatelja u učeničkom domu, gdje sam svakodnevno radio upravo s adolescentima. Mogu reći da su djeca sklona lagati, ako se lažima mogu izvući iz nekog problema. Učenici su pokušavali lagati, sve do trenutka dok im nisam objasnio i pokazao kako je laganje u većini situacija veći problem od samog prekršaja zbog kojeg su laž izmislili. Bez obzira koliko bi laž bila malena i beznačajna, davao sam im do znanja da je veći problem u laganju nego u samom prekršaju zbog kojeg lažu.
U svom radu nailazio sam na slučajeve gdje bi roditelji učenicima opravdavali neopravdane izostanke tako da bi lagali profesorima, razrednicima, ravnatelju ili liječnicima da im je dijete bolesno. Nekad je priča išla do te bizarnosti da bi učenici donosili liječničke ispričnice bez upisanog datuma, pa bi sami upisivali datume po potrebi i sve to, naravno, pod blagoslovom roditelja. Ovo je samo banalan primjer koji pokazuje postupak kojim je djetetu poslana nedvojbena poruka, a roditelj tog djeteta se slijedećeg dana ne bi trebao čuditi ako otkrije da njegovo dijete laže i njemu.
Dijete je dobilo poruku da smije lagati i da će se lažima osloboditi odgovornosti i posljedica koje bi trebao snositi zbog svog ponašanja. Nevažno je koliko je laž velika, ako se uopće može govoriti o sitnim i krupnim lažima.
Na kraju, jedino je bitno da iz cijele priče pouku izvuku ne samo dječaci i njihovi roditelji, nego i sva ostala djeca i njihovi roditelji, kako se ovakav ili sličan slučaj više ne bi ponovio. (Darko Tumpić)
