Miljenko Jergović: Addio Castropola!

Osmoga marta, slučajno baš na Dan žena, zatvorena je knjižara Castropola u Puli, pretposljednja prava nezavisna knjižara u Hrvatskoj. Postojala je dvadeset jednu godinu, prije tri mjeseca stekla je puno punoljetstvo, osnovali su je 18. studenog 1990. otac, kći i zet. Otac je već dugo pokojni, a njih dvoje su se odavno rastavili. Dvadeset godina je puno u životima ljudi, ali to je za ambiciozne lokale, brijačnice, krčme, šnajderaje, tek vrijeme uhodavanja, dok u ozbiljnim kulturama s ozbiljnim knjižarskim tradicijama ugasnuće jedne dvadesetogodišnje knjižare ne znači ništa. Ali u Hrvatskoj, skupa sa Zagrebom, danas jedva da i postoji koja knjižara starija od Castropole. U Zagrebu je još samo jedna: AGM u Teslinoj ulici. Ostale su se odavno zatvorile ili su pretvorene u papirnice, napisao je književnik Miljenko Jergović u svojoj redovnoj kolumni u Jutarnjem listu.

Otac Castropole zvao se Boško Obradović. Pulski pjesnik, entuzijast i suosnivač grupe Atomsko sklonište. Jedan od onih ljudi, kakvih je bilo po svim jugoslavenskim varošima, gradovima uz more i čaršijama, koji bi cijeloga svog života nešto pokretali i osnivali, vazda na pravom putu za bolju i sretniju budućnost. Takve nakon smrti često zaboravljaju, ali dogodi se i da njihovim imenima nadjenu neku lijepu ulicu u mjestu i da po njima nazovu nagradu za mlade pjesnike. To je najviše što se takvim dobroćudnim lokalnim vizionarima iz doba socijalizma moglo dogoditi, jer njihova slava, kao ni stvarna važnost onoga što su radili, nikada nije dopirala do metropola i pokrajinskih prijestolnica. Boškov život se pomalo čuva u formalinu jednoga banda (koji nikada nije bio jako dobar, ali je uvijek bio velik, baš kao i Status Quo) jer obično i njega spomenu čim spomenu Atomsko sklonište. Do neki dan pamtila ga je i knjižara, koja ga je nadživjela za punih četrnaest godina.

Kći i zet bili su Magdalena i Zoran Vodopija. Njega, kao ni Boška Obradovića, nisam stigao upoznati. Kada sam se prvi put pojavio u Castropoli, od osnivača je tu bila još samo Magdalena. Godina je, čini mi se, bila 1997. ili 1998, i došao sam, kako bi se to lijepo reklo, književnim poslom. Bio sam pozvan da nešto govorim ili da čitam, ali sam se u Zagreb vratio s punim ruksakom knjiga. To među hrvatskim piscima, možda, i nije običaj, ili to nije moderno u ova elektronična i virtualna vremena, ali ja u knjižarama obično kupujem knjige. U sljedećih četrnaest godina u Castropoli sam pazario vjerojatno i stotinjak naslova, uglavnom na temu prošlosti i povijesti Pule i Istre. Cijeloga odraslog života opsesivno nabavljam knjige o lokalnoj povijesti, rijetke i slučajno pogođene naslove iz žanra malih historija, obiteljske kronike, planove grada i turističke bedekere. Svoju strast s vremenom sam pokušao svesti na mjesta koja volim: Sarajevo, Dubrovnik, Zagreb, Beograd, Istra. Kod nekih volim samo još njihovu prošlost i ne posjećujem ih, a druge volim i žive. Neko vrijeme živio sam u iluziji da ću se, makar i sezonski, naseliti u Istri. Lijepa je i neostvariva bila ta iluzija.

Za knjižare me, pa tako i za Castropolu, vezuju knjige koje sam u njima kupio. Pogotovu oni naslovi koje ne bih mogao naći nigdje drugdje. Takvih je u Castropoli bila većina. Ali za ovo me je mjesto, pretpostavljate, pomalo vezivala i osoba njegove osnivačice i vlasnice. U četrnaest godina poznanstva s Magdalenom Vodopijom prošao sam kroz cijeli spektar pristojnih i miroljubivih međuljudskih odnosa, premda me ona nije na tom putu pratila. Zavolio sam je na prvi pogled, a na drugi ili treći sam je već uspio zamrziti (dobro, ne baš to, ali je zbog rečenice zgodno tako reći…). Razlozi za simpatiju bili su privatni, dok se moja antipatija ticala njezinog sajma knjiga, izraslog iz Castropole, koji se svakoga decembra održavao u prohladnome Oficirskom domu, alijas Domu hrvatskih branitelja. Magdalena je vrlo socijalna osoba, koja i knjižarstvo i kulturno akcijašenje shvaća na vrlo širok način, koji je, pogotovu početkom dvijetisućitih, obuhvaćao sve ljude koji su se bavili knjigama, njihovim pisanjem i izdavanjem, a pristali bi da budu dio njezinoga dvotjednog zimskog cirkusa. Za moj ukus, a pogotovu za moju narav, bilo je to malo preširoko postavljeno.

Kada joj se, ni krivoj ni dužnoj, dogodila afera s Nives Celzijus, koja je u toj stvari također bila ni kriva ni dužna, mislio sam da se Magdi upravo obija o glavu njezina širina, to da može sa svakim. Ali nisam htio biti zlurad. Osim što sam ju u međuvremenu ponovo zavolio, svojim sam očima gledao kako joj se, i prije i nakon Nives Celzijus, o glavu razbijaju njezini nadasve tolerantni uvidi u ljudsku narav i u nečiji pretpostavljeni, ali ne i stvarni interes za knjige, njihovo pisanje i objavljivanje. Hulje, sitni lopovi i gangsteri, pozlaćene kante za kišobrane i ćiviluci u predsjedničkim i premijerskim predsobljima, prvaci novogodišnjih domjenaka za tisuću uglednika, sve su to ljudi koji se u Hrvatskoj svih ovih godina najglasnije bave knjigom i njezinom sudbinom. Pritom, o knjizi vazda govore u jednini, poput afganistanskih talibana i inih pobornika Jedne Knjige. Njima je, na kraju krajeva, Magdalena Vodopija platila ceh, a zbog njih je, to joj moram reći kada je vidim, i morala zatvoriti Castropolu.

Priča o ovoj knjižari za hrvatske je prilike tipična. Lokaciju na kojoj će Castropola biti sve do svoga gašenja dobili su od grada i plaćali je po tržišnoj cijeni, kao da su, recimo, otvorili kafić, sportsku kladionicu ili, što je danas vrlo moderno, dućan za otkup lomljenog zlata i srebra. Prije nego što je otvorio knjižaru, Boško Obradović morao je isplatiti dug prethodnoga unajmitelja, koji je iznosio sedamdeset dvije tisuće kuna. Tako započeta, priča o jednoj knjižari morala je ovako završiti. Magda je od oca naslijedila nešto od akcijaškoga temperamenta, pa je neprestano u Castropoli nešto organizirala, skupove pisaca, festivale, književne večeri, derneke, tako da je knjižare na kraju izrastao i sajam knjiga, sa svim svojim podmanifestacijama, knjiškim igraonicama, dječjim festivalčićima, i sve to je, u bolja vremena, sufinancirano prihodima Castropole. Tako je Magda, umjesto da se ponaša kao kapitalist ili barem kao solidan obrtnik, grickala knjižaru, a s njom i vlastitu, da se marksistički izrazimo, materijalnu bazu. Recimo, kada bi na sajam trebalo dovesti Umberta Eca ili Orhana Pamuka, to je netko trebao i platiti, grad i županija bili su u plaćanju spori, a Ministarstvo kulture u fizičkom i metaforičkom smislu daleko, i onda bi Magdalena Vodopija odlučila da učini ono što bi učinio svatko tko vjeruje u famozni smisao duhovne nadgradnje i u posao kojim se bavi.

Knjižara Castropola morala je biti zatvorena, jer je bila tek jedan od dva-tri izuzetka u načinu na koji se Hrvati bave knjižarstvom. Izuzmemo li Todorićeve kiosk knjižare kao poseban slučaj, knjižare su u nas vlasništvo velikih nakladničkih kuća. Njihova veličina, istina, nije u relevantnosti knjiga koje objavljuju, nego u njihovoj ekonomskoj snazi. Spojem knjižarstva i nakladništva Algoritam, Profil i VBZ omogućili su jedni drugima povratak u razdoblje naturalne razmjene dobara. Jedni s drugima razmjenjuju knjige, jedni druge ucjenjuju s plaćanjima, međusobnim dogovorom određuju goleme rabate izdavačima koji nemaju svoje knjižare i na takav ih način uništavaju. Pritom, s početkom krize, Algoritam i Profil, VBZ nešto manje, transformiraju svoje knjižare u sitničarnice i suvenirnice, u trgovine ružičastom galanterijom, jer, navodno, imaju problema s preinvestiranjem, skupim najmom u trgovačkim centrima, padom prodaje… Oni očekuju pomoć od šire društvene zajednice i od Ministarstva kulture, iako se ozbiljnim knjižarstvom odavno već ne bave (Profilov megastore u Bogovićevoj prestao je biti ozbiljna knjižara kada se vlasnik odlučio riješiti Dražena Dabića…) U tome bi mogli biti i uspješni, jer neki od njih imaju vrlo snažnu političku i stranačku pozadinu, koja je vidljiva čak i u kadroviranju unutar određenih institucija vlasti. (Da, mogao bih biti jasniji i konkretniji, ali to mi ovog časa ne pada na pamet, jer ako nikome drugom, poglavito ponosu i diki hrvatske književnosti, hrvatskim piscima, ugroženim malim nakladnicima, telalima i blogerima ne smetaju takve stvari, zašto bi smetale meni i zašto bih ometao velike hrvatske nakladnike i knjižare u njihovim herojskim nastojanjima da izađu iz krize i recesije. Ja samo pišem kroniku umiranja pretposljednje hrvatske nezavisne knjižare.)

Castropola je bila mala knjižara, ali je u simboličkom smislu bila važna za Pulu i Istru, kao što je i Sa(n)jam knjige vrlo jeftina kulturna manifestacija, ali se oko nje svake godine isplete, što pozitivna, a što negativna, no uvijek velika lokalna i općehrvatska priča. Značaj knjižare, kao i značaj sajma, uveliko nadilazi i materijalnu dobit Magdalene Vodopije i njezinih uposlenika u posljednjih dvadesetak godina, ali i Magdinu društvenu i političku moć i utjecaj. To se, recimo, vidi i po tome što političare, naravno lijeve i liberalne, nikada nije trebalo previše zvati da se prošeću oko knjižare i Doma hrvatskih branitelja u vrijeme sajma: dolazili su sami, slikali bi se, pokazivali i odlazili. U Istri kultura ima veću specifičnu vrijednost nego drugdje u Hrvatskoj. Tako je i u lokalnome političkom marketingu kultura vrednija nego, recimo, sport, a jedna je knjižara bila značajnija od, na primjer, nogometnog kluba. Ali sve to Magdalena Vodopija nije mogla naplatiti, jer nije bila stranački organizirana i partijski povezana, nego se ponašala kao da je pomalo i nepristojno baviti se knjigama, piscima i knjižarom, a imati člansku knjižicu.

Nekada smo, u socijalizmu, govorili da se grad od selendre razlikuje po tome što grad ima barem jedan semafor. U današnje vrijeme, u europskoj Hrvatskoj, stambena anglomeracija koja se smatra gradom morala bi imati kino (multipleksi se ne broje), knjižaru (papirnice se ne broje, kao ni izdavačko-knjižarski frankenštajni), javnu biblioteku i galeriju s barem jednim profesionalnim kustosom. Ali ni kino, ni knjižara, kao ni biblioteka i galerija, ne mogu funkcionirati po tržišnom principu, nisu financijski samoodrživi. Na kraju, ispada da u Hrvatskoj postoje samo jedan ili dva grada (Zagreb, Rijeka, i koji još?). Ali naravno, takva je Hrvatska raj za žicaroše i sinekurdžije svake vrste, koji će vas uvjeriti da su baš oni ti koji na dar trebaju dobiti knjižaru, kino, biblioteku i galeriju.

Magdalena je, međutim, kao i njezin otac, vjerovala da se kulturom može baviti i da se knjižara može otvoriti na neki drukčiji način. U njihovom slučaju bio je to spoj entuzijazma i one vječite iluzije, nastale zbog blizine Trsta i Italije, da i mi možemo imati svoje ljupke, ubave knjižarice, u kojima će se skromno i ustrajno slaviti književnost, umjetnost, užitak u duhovnoj nadgradnji… Slom Castropole, koji nije nastupio iznenada, nego je pripreman dugo, mjesecima i godinama, najprije emocionalno i psihološki, nizom sitnih i krupnih razočaranja i poraza, a zatim i materijalno, s nastupom ekonomske krize, kada su se počeli gomilati dugovi, sve dok Magda i Magdine cure svoj život prvi put uspjele zamisliti bez knjižare. To je kao u braku ili u ljubavnoj vezi: stvar se raspadne čim jedno shvati da može bez drugoga. Ispravno su postupile, jer Hrvatska, pa čak ni Istra, nije zemlja za male, ubave knjižarice, niti za knjižarke koje nisu dužnosnice, recimo, HNS-a.

Posljednje knjige koje sam jesenas kupio u Castropoli su Valiže&deštini, katalog izložbe posvećene istarskim egzodusima i Istranima izvan Istre, te Povijest Pule, povjesničara i sustavnog “istrologa” Darka Dukovskog. Tada se još nije znalo da će knjižara biti zatvorena, premda se moglo naslutiti da sve to ide svome kraju. Jedna knjižara tako postaje dijelom privatnih povijesti onih koji su u knjižari radili ili su tu kupovali knjige. A Magda je, kao i njezin stari, imala talenta za bilježenje memorabilija, koje jednom mogu poslužiti za neku kroniku grada ili barem za jedan dostojanstven sprovod. Tako su, recimo, zabilježili i ime prvoga kupca u Castropoli. Gospođa se zvala Ljubica Ivezić. A tako se prije rata zvao i dom za nezbrinutu djecu u Sarajevu, pa sam ime zapamtio. Za kraj, na odjavnom špici, ili na sprovodu, sasvim je svejedno, valja poslušati onu veličanstvenu pjesmu Francija Blaškovića, po tekstu Danijela Načinovića, tu himnu umiranja svega što je drukčije i ekscentrično, svega što umire u čistoći i dostojanstvu jednine: “Addio Pola!/ Cosulich Patrizia/A a via Castropola…” Addio Castropola, napisao je Miljenko Jergović u Jutarnjem listu.