Tajna uspjeha albanskih poduzetnika: Najatraktivniji prostori u njihovom su vlasništvu
Slučaj Sefedina Bilalija iz Poreča, bogatog poduzetnika albanske nacionalnosti, optuženog da je organizirao dva atentata na porečkog zamjenika gradonačelnika Edu Kosa, podsjetio nas je i na drugu, ljepšu stranu priče o Albancima – o vrijednim, marljivim i solidarnim ljudima, koji čine važan kotačić u turističkoj ponudi naše županije.
Kupnja Gradske kavane u Poreču, zbog koje je i nastao ovaj slučaj, tipična je za mnoge hrvatske gradove, posebno bogate turističke gradove na obali – na natječajima za elitne prostore u pravilu pobjeđuju Albanci! Kako su to i zašto Albanci toliko sposobniji od ostalih državljana Hrvatske pa da u svakom poslu kojim se bave (bez obzira je li riječ o slastičarstvu, zlatarstvu ili – trgovini naočalama!), uvijek zarađuju deseterostruko, pa i stostruko više, od njih?
U Hrvatskoj danas, u odnosu na broj stanovnika, najviše pripadnika albanske nacionalnosti živi u Istarskoj županiji. Stoga, poznavajući njihovu poduzetnost (a to znači da su većina Albanaca koji žive u Hrvatskoj ustvari privatni poduzetnici), slobodno možemo zaključiti da je najviše albanskog kapitala u Hrvatskoj uloženo upravo na području Istre. Od 15.082 Albanaca koliko ih je prema popisu stanovništva iz 2001. godine bilo prijavljeno u Republici Hrvatskoj, u Istri ih je živjelo 2.038 (0,98 posto u odnosu na ostale žitelje Istre), te su poslije Talijana (14.284), Srba (6.613) i Bošnjaka (3.077) najbrojnija nacionalna manjina u najturističkijoj hrvatskoj regiji. Za usporedbu, u milijunskom Zagrebu u isto je vrijeme živjelo “samo” 3.389 Albanaca, u sve četiri dalmatinske županije zajedno tek 2.179, a u Primorsko-goranskoj županiji, koja ima 100-injak tisuća žitelja više od Istre, 2.063 Albanca.
Najviše Albanaca u Istri prije deset godina je živjelo u Puli (480), ali su najutjecajnji u Poreču (427), gdje čine čak 2,45 posto stanovništva, u Rovinju (337 ili 2,37 posto), Novigradu (123 ili 3,07 posto) i Medulinu (148 ili 2,47 posto). Značajnija etnička zajednica Albanaca je i u Umagu i Vrsaru. Riječ je, naravno, o superbogatim turističkim gradovima i općinama na zapadnoj obali Istre, gdje oko 2 milijuna turista svake godine potroši gotovo više od milijardu eura. Veliki dio toga novca slijeva se na račune albanskih poduzetnika, mahom zlatara i slastičara, porijeklom s Kosova i Makedonije. (Kosovari, najčešće Albanci katoličke vjeroispovjesti, bave se zlatarstvom, dok su muslimani iz Zapadne Makedonije slastičari).
U čemu je tajna albanskog poslovnog uspjeha? Zašto najatraktivije poslovne prostore u istarskim gradovima drže Albanci? Zašto na licitacijama za kupnju prostora i nekretnina u pravilu pobjeđuju oni? Odgovore na ova pitanja odlučili smo potražiti kod samih Albanaca i čuli uglavnom slične priče, kojima je zajedničko mnogo rada, odricanja i fanatična obiteljska solidarnost, koja se u svijetu još može usporediti samo sa židovskom.
Istrani, koji za vrijeme komunizma nisu bili pretjerano skloni privatnom poduzetništvu, desetljećima su nezainteresirano promatrali kako agilni Albanci otkupljuju stare kućice i podrume u starogradskim jezgrama koje su, nakon što su njihovi prijeratni vlasnici optirali za Italiju, ostale prazne. Kada su se u blizini starih povijesnih gradića počele graditi moderne višekatnice, koje je useljavalo okolno domicilno stanovništvo, dobiti stan u starom dijelu grada, za tadašnje je pojmove značilo dobiti utješnu nagradu. Stoga se u to vrijeme nitko nije pretjerano uzbuđivao što je, primjerice, najpoznatija porečka starogradska ulica, čuvena Decumanova, čitava postala vlasništvo albanskih obrtnika. Nakon uspjeha IDS-ovog političkog pokreta i buđenja zavičajne samosvijesti kod Istrana, te njihovog sve aktivnijeg angažmana u poduzetništvu nakon sloma socijalizma, domicilno stanovništvo je sve glasnije počelo gunđati zbog dominacije nedomicilnog albanskog kapitala u turizmu.
Albanci su Istru, u potrazi za poslom, masovnije počeli naseljavati početkom 60-ih godina. Priča slastičara Nasira Hasipija iz Novigrada tipična je istarska albanska priča. Slastičarnicu “Europa”, uopće prvu slastičarnicu u tom istarskom gradiću, otvorio je njegov otac Ruždi još davne 1964. godine, kada je Novigrad bio tek malo ribarsko selo, a o visokokvalitetnom turizmu raspravljalo se jedino iza zatvorenih vrata raznih komiteta koji su u to vrijeme planirali razvojnu strategiju ovoga kraja.
Nasir Hasipi potječe iz stare albanske obitelji iz Gostivara u zapadnoj Makedoniji, u kojoj su muškarci oduvijek mogli birati samo između dva zanimanja – ili će biti poljoprivrednici ili će postati slastičari. Ova druga opcija uvijek je značila i odlazak u “pečalbu”, mukotrpno šegrtovanje te često mijenjanje mjesta boravka.
Nasirov otac Ruždi odrastao je u brojnoj obitelji s još sedmero braće. Trojica su ostala u Gostivaru obrađujući zemlju, dok su preostala četvorica još kao dječaci morali otići u svijet, izučiti zanat slastičara. Mali Ruždi je imao samo 13 godina kada se uoči Drugog svjetskog rata zaputio u tadašnju Čehoslovačku gdje je služio kod svojih sunarodnjaka slastičara i usput učio zanat, kako bi jednog dana mogao otvoriti vlastitu slastičarnicu. Mladog šegrta “gazde” uopće nisu tetošile, pa je dječak s teškom mukom morao zarađivati svoj kruh, najčešće sam prodavajući kolače i slatkiše na sajmovima, ispred crkvi i gdje god je bilo ljudi, noseći ih na tacni privezanoj konopom oko vrata (poput uličnih prodavača iz kultne serije “Prosjaci i sinovi”).
Dolaskom komunista na vlast u Čehoslovačku većina je slastičara morala napustiti tu zemlju, pa se Ruždi, tada već mladić, najprije zapošljava u Našicama, a nakon toga, 1951. godine, zajedno s braćom otvara prvu vlastitu slastičarnicu u Kragujevcu. Godine 1959. ju prodaju te on i njegov mlađi brat odlaze u Poreč, gdje od jednog Mađara otkupljuju slastičarnicu u Decumanovoj ulici. Ruždi Hasipi je u to vrijeme već bio oženjen čovjek, te se sa suprugom i svoja tri sina 1964. godine seli u Novigrad, gdje u najstrožem središtu grada otvara slastičarnicu “Europa”.
I dok se Albanci iz Makedonije najčešće obučavaju za slastičare, kosovski Albanci katoličke vjeroispovjesti poznati su i priznati zlatari. “Budući da katolici na Kosovu predstavljaju samo pet posto tamošnje populacije, nikada se nismo bavili politikom niti pretjerano isticali. Zlatarska vještina nam je pomogla da tijekom stoljeća turske okupacije očuvamo svoju vjersku prepoznatljivost unutar albanskog nacionalnog korpusa, koje je pod utjecajem Turske u najvećem dijelu ostavilo katolicizam i prešlo na islam”, rekao nam je Anton Oroshi, zlatar iz Rapca.
Anton Oroshi je u Istru došao 1961. godine iz Đakovice, s jednom torbicom sirovog srebra na ramenu (prerada zlata tada je bila strogo zabranjena). Najprije je pokušao u Novigradu, no kako tamo u to vrijeme još nije bio razvijen turizam, nakon nekog vremena se preselio u Rabac. Prvih je godina svoje proizvode prodavao na štandu, no kako je posao krenuo, već 1963. godine počinje s izgradnjom poslovnog prostora u samom središtu Rapca, uz samu obalu, u kojem je i danas, a početkom 90-ih je kupio još jedan prostor u Labinu. Posao u Rapcu i Labinu već preuzima njegov sin Robert, dok kćerka Veneranda, koja se udala za Talijana, ima vlastitu zlatarnu u Trstu.
Oroshija smo upitali u čemu je tajna albanskog poslovnog uspjeha. Odgovarajući na pitanje kako to da Albanci uvijek imaju poslovne prostore na najboljim lokacijama, Oroshi nam je lukavo odgovorio da zlatarne moraju biti u središtu grada, jer to je luksuzna roba. “Kruh se može prodavati bilo gdje, ali nakit ne”, rekao je Oroshi, a na pitanje odakle Albancima toliko novaca odgovara: “Treba reći da u ono vrijeme, kada smo mi dolazili u Istru, domaći su ljudi bili najzadovoljniji kada su imali siguran državni posao i redovnu plaću. Osim nas Albanaca, rijetko se tko tada upuštao u privatnike. I što je još važnije, jako smo mnogo radili. Moj susjed iz Rapca, kod kojeg sam tada bio podstanar, i danas vam može reći kako se u mojoj sobi plin (za taljenje srebra, op.a.) čuo do kasno u noć. Ponekad sam znao raditi i do 20 sati dnevno.” Naravno, Oroshi ne negira da dio tajne njihovog poslovnog uspjeha leži i u fanatičnoj rodbinskoj povezanosti i solidarnosti. (Napisali: Eleonora Vlačić i Nenad Čakić)
Povijesna povezanost Istrana i Albanaca
Inače, Anton Oroshi ima zanimljivu teoriju o povezanosti Istrana i Albanaca. Preci Albanaca Iliri i Istrana Histri bili su vrlo srodni narodi slična jezika i kulture, tako da i danas u istarskom dijalektu postoje mnoge slične riječi kao u albanskom jeziku, poput katuna (selo) ili upitne riječi “čka” (ča), koja na albanskom znači “što”. “Odmah nakon smrti Envera Hoxe i pada komunizma posjetio sam Albaniju i tada sam u jednom muzeju u Tirani vidio portret legendarnog albanskog vođe iz 15. stoljeća Gjergja Kastriotija, poznatijeg kao Skenderbeg. Stajao je na konju, u uniformi albanskih ratnika, a na kapi mu je bio simbol – kozja glava, gotovo ista kakva danas krasi grb Istarske županije”, ispričao nam je ovu zanimljivost Anton Oroshi.