BOŽIĆNA PRIČA Treba nam tako malo, skoro ništa, jedan kremen i jedna iskra
Aldo je ovaj put čvrsto odlučio da neće uprskati stvar s božićnim poklonima za njegove cure. Zakopao je principe i notorne žalopojke o komercijalizaciji, dubokom džepu i plitkom srcu, koje je inače potezao u vrijeme blagdana, pa otišao do grada u velebnu drogeriju i stao prebirati po parfemima.
Igrao je na sigurnu kartu: zaobišao je police s onim petparačkim mirisima, koji se izgube brže negoli zeleno svjetlo na semaforu, i birao testere samo jakih marki, Dolce & Gabbana i Victoria Secret, umješno kao da to čini na tjednoj bazi. Nema zezanja, nije beg cicija. Ljubičica, vanilija, jasmin i pačuli izmiješali su mu se u nosnicama, lebdio je u aromama.
Raspoloženje mu nije kvarila ni Grašina „Fritula“ koja je prigodno miljela iz zvučnika. Nervirale su ga inače te muzičke šećerleme, ali probudio se uvjeren da je ovo dan samo za dobre misli i samom sebi rekao da mu ga ništa neće pokvarit'. Pa ni Huljićev šund.
Veselio se jutros vidjeti svoju unuku: vikend će provesti kod nonića, tako se neskriveno radovala tom magičnom Adventu u selu. Dogovorila je izlazak s prijateljicom iz osnovne: otići će zajedno na koncert. Stariji moraju - pale su tako upute - biti na sigurnoj razdaljini; najbolje bi, naravno, bilo da ostanu doma, ima neki dobar film na prvom. One će sad radije same vršljati uokolo.
Pomno si je mala, još sinoć, izabrala obleku, sama je izglačala, rasporedila džeparac za fritule i burger… Ponijela je Alda ta unukina posvećenost, smekšalo ga je toliko da je sam sebi izgledao kao pekmez od šljiva. Pitao se koji mu je vrag, jer nije inače bio baš takva maćuhica.
Jučer pekmez, danas Djed Mraz, smijao se sebi samom dok je sa zamotanim darovima u vrećicama hitao iz trgovine preko parkirališta u kafić, da se nagradi za trud i umješno snalaženje u parfumeriji. Skoro mu je palo na pamet otići na colu zero, kad je već izgledao kao njen maneken, ali se ipak - ho, ho, ho! - odlučio za tamno karlovačko.
Kako si je natočio u čašu, tako se nad Učkom, gledao je s čuđenjem, formirala neka čudna kapa nimbostratusa, oblaka crnih kao pivo. Iz zvučnika više nije stizala nikakva slastica. Spiker je na radiju hladim glasom izvijestio o tragediji u Zagrebu: u osnovnoj školi jutros je stradalo sedmogodišnje dijete, sumnja se da je počinitelj rastrojeni mladić…
Dalje više nije slušao, znao je da danas, a bome ni idućih dana, neće imati hrabrosti kliknuti ni na jedan naslov o toj užasnoj tragediji. A i zašto bi?
Scenarij je ionako otprije bio poznat. Ponavljajući. Sve ćemo mi sad: uvesti stražare u škole, odgovorno se pobrinuti za psihičke bolesnike i štošta još. Tako naprosto funkcioniramo kao društvo: sve je okej dok se nešto ne dogodi. A žalosnije od ovog, teško da se može zamisliti. Kasno je sad. Dozlaboga tužan Božić. Počivaj u miru, anđele, mrmljao si je u bradu Aldo, vozeći doma, dok su brisači gubili bitku s neumoljivim kišnim kapima.
Kući je Mirjana unuci, ušuškanoj u dekicu na kauču, čitala ulomak iz Dickensovove „Božićne priče“: „To je vrijeme ljubaznosti, opraštanja, milosrđa, ugodno vrijeme...“, slušao je Aldo na vratima dok mu se s vjetrovke cjedila kišnica. Volio je taj ženin glas, podsjećao ga je na topao napitak od meda i mlijeka, na lijek za prehladu.
Bio bi to prizor kao iz bajke, samo da nije bilo te grde vijesti od maloprije. Nono je, ponijet svježim događajem, opet sam za sebe, pomislio: cure moje, odletio nam je ovaj Božić kao vjetrom nošeni zmaj, negdje daleko. Nije se, naravno, usudio to naglas izreći.
Stao je razmišljati kako će sad djetetu objasniti da neće biti sutrašnjeg hepeninga koje je tako željno iščekivalo: proglasili su - stigao je čuti - dan žalosti, odgađaju se skoro sve priredbe. Nikome više nije do pjesme, šljokica i prskalica. Utihnuli su zvončići. Zemlja kolektivno plače.
No, unuka je, kao i mnogo puta dosad, bila brža i iznenadila ga upućenošću: „A ča ćeš, nono moj, tako je… I, nije samo taj dečko, koji je to napravio, kriv; on je bolestan. Krivi su svi pomalo, a najviše…“, stigla je kazati prije negoli ju je prekinuo zaglušujući prasak petarde. Puklo je poput bombe.
Da sakrije suze, koje su nesmiljeno navirale, Aldo se okrenuo prema prozoru: vidio je male susjede kako pale i sljedeću „megicu“: imaju i kremen i iskru, grunut će opet za sekundu...
Podignuo je tad pogled tamo prema starom gradu: mjesna kula, raskošno osvijetljena, ponosno je lomila tminu. Ondje je sutra trebao biti Advent. Ondje će prekosutra vjernici otići na polnoćku, slaviti rođenje sina božjeg.
On će, čvrsto je odlučio, slaviti hrabru učiteljicu, za koju su na radiju rekli da je u onoj tužnoj školi stala pred napadača i obranila ostale đake. To je njegov kremen ovog Božića. A iskra… Iskru ima doma.
Treba nam tako malo skoro ništa, šapnuo je Aldo, opet sam za sebe. Iskapio je pelinkovac, poljubio svoje cure i stavio poklone pod bor...
Autor
