Nije problem kako je Ivana Kekin izgradila kuću u Istri, već zašto
Kad već nema svog kandidata, Istra se u predsjedničke izbore uključila kolateralno. Glavna tema minulih dana bila je famozna vila u Momjanu Ivane Kekin, koja je njezinim suparnicima dobro došla kao nova "afera" taman nakon što se stišala afera Jelavić.
Prva riječ afera je namjerno u navodnicima jer to zapravo nije afera. Ako još uvijek ne znamo što je Mile Kekin radio na kavi s Nikicom Jelavićem, manje-više pouzdano znamo da je s vilom Kekinovih sve u redu.
Mediji su se posljednjih dana bavili uglavnom s dvije teme. Prva se svodi na uobičajenu žalopojku hrvatskog jala "odakle im pare". Ali ako Mile Kekin, kao velika glazbena zvijezda ovih prostora, nema para za vilu, i to ne pretjerano impresivnu, onda dođavola sve. Druga tema odnosi se na cijenu po kojoj je Grad Buje prodao svoje zemljište Kekinovima. No ta cijena je, čini se, korektna. Treba uzeti u obzir da "gradski" dio zemljišta služi samo kao okućnica, i svima osim vlasnicima kuće nije vrijedio ništa.
Dakle, to smo riješili. U čemu je onda problem? Problem je u tome zašto je Ivana Kekin gradila vilu za odmor, a ne kako.
Krenimo od nedavne kritike koju je predsjedničkoj kandidatkinji stranke Možemo! uputila Katarina Peović iz Radničke fronte. Kaže Katarina da Ivana ne bi smjela imati dobru kuhinju. Ta kuhinja košta, tvrdi, kao pola nečijeg stana.
Radnička fronta ima svoje zamisli kako bi svijet trebao funkcionirati i odgovarajući broj birača koji je u skladu s tim zamislima. No osim što je njezina kritika najobičniji populistički bullshit, Peovićka je omašila fudbal.
Možemo! naime nikad nije bio klasična "sirotinjska" ljevica koja skrbi za radnike i "male ljude". Možemo! je od svog početka elitistička grupacija ekoloških aktivista, koji novac i status vole više od svega. I zato je normalno da Ivana Kekin ima skupocjenu kuhinju. I treba da je ima, u tome ništa nije sporno.
Ali kad je u pitanju kuća za odmor koja se nalazi u pitomoj prirodi, s pogledom na netaknuto zelenilo, e onda je priča nešto drugačija. Tu se radi o klasičnom primjeru možemovskog licemjerja, koje je toliko unikatno da bismo ga trebali zaštititi kao nematerijalno dobro.
Možemovci su naime žestoki protivnici turizma, ali se bave turizmom. Žestoki su protivnici gradnje, ali vole imati lijepe građevine. Taj nesrazmjer onoga što se govori i onoga što se radi je naprosto fascinantan. Ivana Kekin se protivi razvoju turizma u Puli (hotel Lungomare) i na drugim lokacijama u Istri, a istovremeno je investitor u turizam u Istri. Velika je zaštitnica prirode, osim kada njezini gosti pišaju po toj istoj prirodi. Čak i da je dobila zemljište badava, a novac za kuću zaradila nezakonito, ovakva doza licemjerja je veći problem.
Naravno, nije poanta da bi možemovci trebali živjeti na stablu, premda se to ponekad može zaključiti iz njihovih riječi, već da bi njihove kritike svih ozbiljnih projekata trebale imati barem malo više smisla. U osvit golemih klimatskih promjena svi se slažemo da prirodu treba zaštititi, i njihov veliki napor da se to učini je za svaku pohvalu. Pritom, međutim, ne bi trebalo rušiti ono što imamo, jer inače nećemo imati ni što spašavati.
Autor
