'Nasilja je uvijek bilo, ali mi smo danas kao društvo puno senzibiliziraniji i djeca ga puno više prepoznaju'
Što je zapravo vršnjačko nasilje? Kako se i kada ono manifestira? I zašto? Na koji su način djeca zaštićena? Kako prevenirati nasilnička ponašanja i kakvu ulogu imaju škole u svemu tome, neke su od tema razgovora kojeg smo vodili s našom sugovornicom iz medulinske škole.
U povodu obilježavanja Svjetskog dana mentalnog zdravlja, ali i novog Protokola o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, razgovarali smo sa socijalnom pedagoginjom Matteom Radoslović, mag.paed.soc.
Osim što je stručna suradnica socijalna pedagoginja u Osnovnoj školi dr. Mate Demarina u Medulinu, voditeljica je Županijskog stručnog vijeća za preventivne programe i socijalne pedagoge u Istarskoj županiji te zamjenica županijske koordinatorice za problematiku suzbijanja nasilja među djecom i mladima.
- Što je vršnjačko nasilje?
- Radi se o nasilju među djecom i mladima iste ili približno iste dobi. Dolazi od američkog bullying, termin koji je nastao još prije pedesetak godina. To je namjera da se drugoj osobi počini nešto loše, psihički ili fizički. Postoji šest definirajućih činitelja nasilja koje mi u školskom sustavu koristimo kada donosimo odluku radi li se u nekom slučaju o nasilju ili sukobu. Jer, bitno je razlikovati ta dva pojma.
- Koja je razlika?
- Kada razmišljamo o nasilju, uvijek promatramo postoji li namjera, te postoji li kontinuitet i trajanje. Gleda se i postoji li nesrazmjer moći, težina posljedica, i tako dalje. S druge strane, sukob je recimo kada se učenici posvađaju oko toga gdje tko sjedi. Praktički, radi se o nesuglasici iz koje se može izaći bez većih posljedica.
- Postoje li nekakve kategorije vršnjačkog nasilja?
- Važno je govoriti o kategorijama odnosno vrstama nasilja, jer tako možemo bolje prepoznavati nasilje i senzibilizirati društvo oko toga. Postoje dvije osnovne kategorije, psihičko ili emocionalno i fizičko nasilje. Ovo prvo je vrlo širok pojam, pa obuhvaća i socijalno i ekonomsko i seksualno nasilje, i cyberbullying putem interneta. Ekonomsko nasilje možda nije tako čest pojam, a značilo bi iznuđivanje novca. Socijalno nasilje podrazumijeva isključivanje iz društva, izolaciju.
- Događa li se u školama nasilje povezano s nečijim materijalnim statusom?
- Da, dosta je prisutno u školama danas, da djeca na neki način izruguju ili isključuju one koji nemaju nekakve moderne tenisice ili određeni mobitel, sat ili nešto slično. Takva ponašanja spadaju pod socijalno nasilje.
- Pretpostavljam da je najrašireniji ipak cyberbullying.
- Da, u novom je protokolu ono posebno istaknuto nasilje. Ima sve karakteristike nasilja, samo je radnja prebačena u online svijet, što ga čini dodatno opasnim. Kada bi se nekada prije dogodilo nasilje, tome je svjedočila osoba koja ga je počinila, ona koja ga je doživjela, i eventualno tko je bio prisutan. Sada imate i osobe koje snimaju mobitelima, tako da promatrači postaju svi, snimke se stalno pregledavaju i šalju dalje, tako da je viktimizacija žrtve konstantna. Samo prosljeđivanje takvih materijala je također nasilje, te tako nastaje svojevrstan lanac nasilja. Problem je i moguća anonimnost počinitelja, jer se takav materijal može dijeliti i putem lažnih profila.
- Kada pričamo o seksualnom nasilju, gdje je granica između, recimo to tako, normalnog procesa odrastanja i sazrijevanja, i konkretnog nasilja? Neki će reći da to zapravo i nije nešto strašno.
- Ljudi često kažu 'odjedanput su buknule te brojke oko nasilja'. Nasilja je uvijek bilo, ali smo mi danas kao društvo puno senzibiliziraniji i djeca puno više prepoznaju neka ponašanja kao nešto što ipak nije u redu. Za seksualno nasilje postoji poseban protokol, gdje je objašnjena upravo ta granica. Mi uvijek govorimo učenicima da oni takvo što moraju prepoznati kod sebe, postoji određena granica ugode, mi svi sami znamo kada nam je nešto u redu, a kada nije. Važna je senzibilizacija oko toga, preventivni programi, razgovor s roditeljima...
- Je li danas nasilje možda drugačije, agresivnije, zbog utjecaja društvenih mreža, filmova, serija...?
- Danas su u medijskom prostoru djeca i mladi izloženi brojnim agresivnim sadržajima. Nasilni medijski sadržaju mogu utjecati na svojevrsno 'navikavanje' djece na agresivno ponašanje no važno je naglasiti da oni nisu jedini čimbenik i da ne možemo govoriti o uzročno-posljedičnim vezama.
Ipak, s jedne strane je utjecaj medija poboljšao situaciju. Vi danas imate djecu koja su puno više educirana, više prijavljuju, više traže pomoć, više prepoznaju nasilje kao pojavnost u društvu. Nekada je nasilje bilo dio normale, danas već znamo da ono nije normalno niti bi trebalo biti dio odrastanja djece.
- Idemo onda malo promijeniti mišljenje i starijih ljudi o tome. Možemo odmah demantirati potencijalne komentatore i nekakvo očekivano populističko razmišljanje koje umanjuje problem, tipa 'prije je također bilo nasilja, ali se nije toliko pretjerano pričalo o tome'.
- Postoji siva zona u kojoj spada sve što se zapravo događa, ali nije prijavljeno. Imamo dva ekstrema, s jedne strane roditelje koji žele dijete pod staklenim zvonom, da nije izloženo nikakvim neugodnim emocijama, da je stalno zaštićeno, što nije dobro. Djeca moraju biti izložena socijalnim situacijama, pa i sukobima, da bi se mogla razvijati za život. Moramo djecu učiti da budu aktivni građani koji će sudjelovati u društvu. S druge strane, ako znamo što je nasilje, a bitno ga je definirati, iako roditelji dosta često krivo koriste taj termin, onda je odgovor - ne, ono ne bi trebalo biti dio svakodnevnice. Ali ga je uvijek bilo, i bit će ga. Danas možemo bolje pratiti situaciju, a i čitavo društvo je puno više educirano oko te teme, nasilje se prepoznaje jer danas imamo više znanja. Recimo, ima li danas više nasilja nad ženama? Mislim da nemamo, samo ga više i bolje prepoznajemo, i tako možemo uspješnije reagirati i prevenirati.
- Kako prevenirati vršnjačko nasilje u zajednici?
- Kada imamo učenika koji pokazuje nasilnička ponašanja, uvijek moramo razmišljati da na takvo ponašanje utječu brojni čimbenici, tako da kada razmišljamo o rješavanju tog problema, moramo svi zajedno biti uključeni. Ako se problem stvara kroz različita okruženja, onda se kroz njih mora i rješavati. Ne može samo škola, niti samo društvo, nego svi zajedno. Možemo pričati o situacijskoj prevenciji, da su nam ulice osvjetljene, da imamo nadzorne kamere, uređen okoliš, uređenija pravila ponašanja, da svatko unutar svoje obitelji reagira, da škole reagiraju i da svi surađujemo.
- Koje preventivne programe imate unutar škole? Jesu li ti programi prisutni na nivou cijele županije?
- Nažalost nije. Sve vam ovisi gdje živite i što vam je dostupno, a dosta toga ovisi i od škole do škole, volje djelatnika, broju stručnih suradnika, senzibiliziranost ravnatelja za ta pitanja, financijske prilike, tako da stvar nije standardizirana.
Mi u Medulinu imamo vrlo bogat preventivni program. U nižim razredima imamo program Rescure, program razvijanja otpornosti djece osnovnoškolske dobi, tu se razvijaju socio-emocionalne vještine. Potom imamo program 'Imam stav' za šeste razrede usmjeren na prevenciji ovisnosti kod mladih, u što su uključeni i roditelji. Za osme razrede imamo program usmjeren na prevenciju ovisnosti o društvenim mrežama i videoigricama- „Alati za moderno doba“. U trećem i četvrtom razredu imamo program prevencije napada na djecu. Svi ovi programi znanstveno su evaluirani i temeljeni na dokazima učinkovitosti. Najnoviji program zove se 'Abeceda prevencije', koji se trenutno implementira u sve škole, a radi se o čitavom skupu aktivnosti.
- Postoji li nekakav obrazac po kojem se događa nasilje? Možda neke rizičnije skupine?
- Praksa pokazuje da nema pravila, ali možemo reći da su u riziku djeca koja su po nečemu drugačija i ističu se. Zanimljivo je govoriti o tome da su djeca koja čine nasilje i sama žrtve nasilja. S jedne strane imate činjenicu da dijete uči po modelu svog okruženja, ili doživljava nasilje ili je izloženo nasilju. To njima onda postaje način za nošenje s problemima i sukobima.
- Zasigurno ima roditelja koji potiču svoje dijete na nasilje.
- Mogu dobiti mjeru upozorenja od Zavoda za socijalni rad, tu je i nadzor od strane djelatnika, a najteža mjera je izdvajanje djece u slučaju zanemarivanja. Gledajte, roditelji često govore iz dobre namjere, da naprave najbolje za svoje dijete. Ono što se događa je da kažu djetetu 'obrani se'. Međutim, djeci je jako teško procijeniti koja je to situacija u kojoj se trebaju obraniti i vrlo brzo nekakve situacije tipa 'ružno me pogledao' ili 'slučajno mi je srušio pernicu sa stola' prerastu u 'on je mene napao'. Roditelji trebaju shvatiti da djeca još nemaju razvijene vještine da znaju procijeniti takve stvari. Reći djeci 'vrati na isti način' može biti vrlo opasno i dovesti do još nasilja. Nasilje se ne rješava nasiljem. Potrebno je razgovarati s djecom, i to puno, i nakon toga opet razgovarati i još razgovarati.
Također, važno je biti dobar uzor svojoj djeci. Jako bitno je i surađivati sa školom. Ako ne postoji povjerenje, ako roditelji pričaju ružno o djelatnicima škole pred djetetom, ono će izgubiti povjerenje u nas i naravno da nam neće vjerovati. Treba učiti djecu toleranciji i empatiji, razmišljati o tome da ne znamo uvijek koji su problemi s kojima se druga osoba bori. Kažemo nekome da je glup, ne znajući što to za njega znači i koliko je to puta već čuo. Roditelji se moraju interesirati za stvari koje zanimaju njihovu djecu, znati tko su im prijatelji i u kojim se krugovima kreću, što rade na internetu... Kada vam dijete dođe i kaže nešto, nemojte reagirati burno, što god to bilo.
- Ovaj tekst će možda pročitati i neko dijete koje je žrtva nasilja. Što ćemo mu savjetovati?
- Reći ćemo mu da nam je žao što je doživio nasilje i da se nadamo da ima barem jednu odraslu osobu od povjerenja u svojem životu kojoj se može obratiti. Koliko god misli da mu je sada trenutno teško, neka potraži pomoć i nadam se da će je dobiti u okruženju gdje živi. Može se obratiti stručnim ljudima u školi, razredniku, savjetovalištu za mentalno zdravlje HZZJZ, Obiteljski centar, a mogu i anonimno prijaviti nasilje preko Red buttona na internet stranici policije. Traženje pomoći uvijek je znak snage i zrelosti, a ne nemoći.
- Koje su novosti novog Protokola o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima u odnosu na ranije?
- Prošlo je 20 godina od 'starog' protokola. Ključne stvari su da ovaj novi naglašava međuresornu suradnju, što znači da uključuje sve mjerodavne institucije i ustanove. Svi se moramo međusobno koordinirati i rješavati problem. U oblicima nasilja uključen je i cyberbullying, odnosno nasilje putem interneta, te je uključeno i oponašanje učenika s teškoćama u razvoju kao specifična pojava. Nova stvar su i koordinatori na razini županije te je posebno naglašena važnost prevencije. Cilj je žurno postupanje, da se što prije umrežimo i pružimo potrebnu pomoć.
- Škola u kojoj radite ostala je upamćena po slučaju vršnjačkog nasilja s početka 2022. godine. Tada se puno pisalo o tome. Ako se ne varam, upravo iz tog razloga su zaposlili vas kao socijalnog pedagoga.
- Da, škola je prepoznala potrebu za socijalnim pedagogom s obzirom da su socijalni pedagozi stručnjaci koji rade s djecom i mladima s problemima u ponašanju. Ne bih ulazila u detalje budući da tada nisam bila zaposlena u toj školi. Mogu reći da se radilo o vrlo kompleksnoj situaciji, uloge nasilnika i žrtve su vrlo izmjenjive i radi se o dinamičnim pojavama. Škola je iz tog slučaja jako puno naučila, nakon toga je bila pod povećalom javnosti i institucija, doveli smo preventivne programe u školu, učenici o tome razgovaraju i tako dalje. Toliko smo puno naučili da sada možemo educirati i druge.
Autor
