Bordel se nalazio u uličici kraj Carere, a najdugovječnija vlasnica imala je istarsko prezime
Prostitucija je jedan od najstarijih zanata u svijetu, koji se može definirati kao oblik preživljavanja uporabom ljudskog tijela, a u neku ruku je i odraz društva prema seksualnosti. Na temelju toga, mladi istraživač rovinjskog Centra za povijesna istraživanja Diego Han je proučavao razne aspekte ženske prostitucije u jednom specifičnom, rovinjskom lokalnom kontekstu, analizirajući kako je utjecala na javno zdravstvo, moral i etiku društvene okoline.
Prema njegovim analizama za vrijeme Austro-Ugarske u Austrijskom primorju, regiji kojoj je pripadala i Istra, prostitucija je bila veoma raširena u većim lučkim gradovima poput Trsta i Pule, gdje je intenzivan promet ljudi i dobara stvarao idealne uvjete za njen razvoj. Početkom 20. stoljeća Trst je imao čak četrdeset javnih kuća, dok ih je u Puli bilo deset.
Otvaranje bordela u Istri temeljilo se na posebnim uredbama koje je svaki grad morao imati i koje su utvrđivale načela njihovog poslovanja. Prvenstveno, bilo je potrebno osposobiti jednu prostoriju koja je trebala poslužiti za medicinske preglede.
Vlasti su upravo takve preglede smatrale ključnima u borbi protiv spolno prenosivih bolesti, za što su se uglavnom okrivljavale prostitutke. Usprkos tome što je zakon iz 1885. previđao od osam dana do šest mjeseci zatvora za prostitutke koje bi bile zaražene nekom spolnom bolešću, od 1893. do 1903. broj prijavljenih pacijenata u pulskoj Pokrajinskoj bolnici nije pokazivao tendenciju pada, krećući se od 298 do 433 slučajeva godišnje.
Državna fašistička regulativa
Drugačija je bila situacija u Kraljevini Italiji, gdje je zakon koji je regulirao prostituciju važio za područje cijele države nakon ujedinjenja 1861. Pravila su predviđala da se prostitucija mogla odvijati gotovo isključivo u javnim kućama, te samo u rijetkim slučajevima i u privatnim domovima. Cijene usluga bila su fiksne i zavisile su o kategoriji bordela, dok je minimalna dob za prostitutke bila 16 godina
Ulaskom talijanskih trupa u Rovinj 4. studenog 1918., grad je de facto postao dijelom Kraljevine Italije, ali su do stvaranja Istarske provincije 1923. još uvijek, pa i o prostituciji, vrijedili i neki austrijski zakoni. Prve promjene donesene su u ožujku 1923., kada su nove fašističke vlasti odlučile dodatno ojačati medicinske kontrole nad legalnim i ilegalnim prostitutkama. Potom, 1926. izglasan je novi paket zakona koji su trebali jače kažnjavati svodništvo i zavođenje, istovremeno povećavajući diskrecijsku moć policijskih snaga.
U svakom slučaju, i tijekom fašizma prostitucija je nastavila imati ulogu „nužnog zla“ u borbi protiv širenja spolno prenosivih bolesti te je zbog toga morala biti strogo nadzirana. Dok se u mnogim europskim državama aktivno radilo na eliminaciji sustava javnih kuća, za fašizam je regulirana prostitucija nastavljala biti sredstvo višestruke koristi, efikasno radi očuvanja javnog zdravstva i djelotvorno za kontrolu i nadgledanje fenomena kojeg se smatralo socijalnom devijacijom.
Ponovo otvaranje javne kuće
Rovinjska javna kuća, jedina u Istri osim pulskih, aktivna još za vrijeme Austro-Ugarske, zatvorena je ulaskom talijanske vojske u grad. Radilo se o ustaljenoj praksi kojom je zapovjedništvo htjelo spriječiti širenje spolno prenosivih bolesti među svojim ročnicima. Ipak, zatvaranje nije dugo potrajalo jer je vojnom okupacijom u grad je stigao i značajan broj vojnika, skupine koja je povijesno gledajući bila uvijek vrlo sklona korištenju usluga koje su se nudile u bordelima.
Svjesne takve činjenice, već u ožujku 1919. vojne vlasti, privremeno na čelu grada, zatražile su od viših instancija ponovo otvaranje javne kuće u istoj zgradi u kojoj se nalazila za vrijeme Austro-Ugarske. Osim zbog jasnih sanitarnih razloga, lokalno zapovjedništvo je svoj zahtjev opravdavalo „moralnim“ razlozima, odnosno očuvanjem „pristojnosti“ trupa i željom da se spriječi širenje ilegalne prostitucije.
Bordel je ponovo otvoren u istoj zgradi u kojoj je postojao prije rata, u Betlehemskoj ulici, današnjoj Vodnjanskoj. Riječ je o „diskretnoj“ uličici, koja je, međutim, izravno povezana s današnjom Carerom i dalje središtem grada, a u drugom pravcu prema cestama za Kanfanar i Pulu.
Što se točne adrese tiče, nalazila se na kućnom broju 865. U unutrašnjost javne kuće ulazilo se kroz jedina ulazna vrata s prednje strane zgrade koja su vodila u prizemlje. Tamo su se nalazile dvije veće sobe i jedan manji dnevni boravak, dok se unutarnjim stubištem dolazilo na prvi kat gdje je bilo mjesta za još četiri sobe, kuhinjicu i sobu u kojoj su boravile prostitutke.
Vlasnice javne kuće
Na temelju dostupne arhivske građe, moguće je sa sigurnošću tvrditi kako je barem od 1924. nadalje rovinjska javna kuća uvijek službeno imala ženu za vlasnika. Radi se o sličnosti s predratnim razdobljem, s razlikom što je austrijsko zakonodavstvo dopuštalo samo ženama da vode bordele, dok talijanski propisi takvo što nisu predviđali.
Prvo ime koje se spominje u dokumentima je ono Alice Ghezzi, koju je znala zamjenjivati njena sestra Ernesta Ghezzi, potom Maria Pansa, Santina Trovati i Anna Maria Radessich. Razdoblje čestih promjena vlasništva prekinula je upravo potonja, koja je bordel vodila od 1927. do 1930. te od 1934. do 1938, postavši tako najdugovječnijom vlasnicom. Osim spomenutih upraviteljica, na čelu javne kuće bile su još Andreina Rogai, Carolina Guanzani, njena sestra Rosa Guanzani te Antonietta Villa.
Glavna uloga vlasnica bila je ta da se prostitutkama osigura siguran ambijent u kojem će obavljati svoje usluge, te voditi računa o redovnim zakonski predviđenim liječničkim pregledima. Zauzvrat, „madame“ su zadržavale najveći udio zarade.
Zanimljive su priče tko su bile, odakle su dolazile upraviteljice i kako su dolazile na čelu rovinjskog bordela. Prezime Anne Marije Radessich (Radešić) jasno ukazuje na njeno lokalno istarsko podrijetlo. Dobrim dijelom međuratnog razdoblja rovinjski bordel bio je, međutim, u rukama žena iz Lombardije, koje su na ovaj ili onaj način bile povezane i prepuštale si vođenje javne kuće.
Prostitutke u potrazi za unosnijim 'seksualnim tržištima'
Rovinjska je javna kuća, slično onim pulskim, bila srednje-niže kategorije te su njoj u pravilu radile četiri prostitutke, odnosno jedna po sobi. Većina njih imala je talijansko podrijetlo, nakon čega su najzastupljenije bile prostitutke iz Istre te strankinje. Svima njima zajednički nazivnik bio je ruralni kontekst iz kojeg su dolazile, što se uklapa u procese urbanizacije i migracije sa seoskih područja koji su još od konca 19. stoljeća poticali veliki broj žena i mladih cura na preseljenje u gradove u potrazi za boljim životom.
Prostitutke u rovinjskom bordelu su obično imale između 20 i 34 godine, dok je prosječna dob onih čija se imena spominju u arhivskoj građi 28 godina. U rovinjskoj javnoj kući nisu radile mlade i neiskusne prostitutke, već žene koje su iza sebe imale iskustva u ovom poslu, te su nerijetko dolazile iz drugih bordela.
Upravo je konstantna migracijska potraga za novim „tržištima“ bila jedna od glavnih karakteristika za sve one koje su se bavile ovim poslom. Relativno mali Rovinj imao je skromno „seksualno tržište“, pa je rovinjski bordel za profesionalne prostitutke bio tranzicijska točka prema većim gradovima poput Zadra ili Trsta, gdje su mogućnosti za zaradom bile mnogo bolje.
Na rubu zakona
Prostitucija je fenomen koji je povijesno oko sebe uvijek privlačio ljude najrazličitijih poriva i poziva. Vlasnici, svodnici, prostitutke, klijenti, liječnici i policijske snage bile su grupe koje su na jedan ili drugi način bile najpovezanije s aktivnostima javnih kuća, unutra kojih su nerijetko svoje mjesto pronalazili i kriminalci. Sve to činilo je život u bordelima vrlo teškim i opasnim, što je posebno vrijedilo za prostitutke, koje nisu uvijek uživale zaštitu kakva im je bila obećana.
U rovinjskoj javnoj kući često su se pijani klijenti nastavljali zabavljati i nakon kraja radnog vremena ostalih ugostiteljskih objekata, stvarajući tako probleme i remeteći javni red i mir. U drugim slučajevima, bile su upravo prostitutke te koje su djelovale protuzakonito, poput Marije Cardinal i Lie Pinzani, koje su u srpnju 1925. uhićene nakon što je otkriveno kako su u 1.30 u noći u dvorištu karabinjerske postaje dozivale poimenično nekolicinu karabinjera s ciljem „zavođenja“.
Ovaj je događaj zanimljiv jer baca novo svijetlo na odnos karabinjera i prostitucije, ukazujući kako su, barem na lokalnoj razini, ta dva svijeta bila usko povezana na načine koji nisu bili službeno društveno prihvatljivi.
Nerijetko su opasnosti dolazile izravno od vlasnica bordela, koji bi umjesto zaštitnika prostitutki, postali njihova najveća prijetnja. Takva se problematika manifestirala na različite načine, od pretjeranog i nezakonitog iskorištavanja prostitutki do zapljene njihovih dokumenata, odjeće i slično.
Jedan takav slučaj dogodio se u Rovinju 1925. prostitutki Luciji Grassi. Prema izvješću karabinjera, tadašnja upraviteljica rovinjskog bordela natjerala je Grassi da se prostituira bez da ju je prije toga propisno prijavila policiji. Uz to, oduzela joj je odjeću i nije je vratila ni nakon što je Grassi napustila rovinjsku javnu kuću.
Ilegalna prostitucija
Unatoč predviđanjima zakonodavaca da će legalna i kontrolirana prostitucija dovesti do postepenog nestanka njezinog ilegalnog pandana, to se u praksi nije dogodilo. Dapače, u prvim poslijeratnim godinama situacija je u Istri bila takva da su lokalne novine pisale o „pandemiji“ spolno prenosivih bolesti koja se širila među pulskim ilegalnim prostitutkama.
Žene i djevojke okretala su se ilegalnoj prostituciji radi ekonomskih ili obiteljskih problema, birajući ilegalu i sve rizike koje je nosila zbog mogućnosti postizanja većeg profita i zadržavanja cijele, ili barem većeg dijela zarade.
Za razliku od onoga što se događalo u javnim kućama, gotovo sve ilegalne prostitutke u Istri bile su lokalnog i ruralnog podrijetla. Zbog prirode njihovog posla, nedostatka zdravstvenih kontrola i društvenog konteksta u kojem su djelovale, položaj ilegalnih prostitutki bio je još marginalniji i opasniji u usporedbi s njihovim kolegicama u legalnim bordelima.
Iako se radilo o suženijem lokalnom kontekstu, takva se situacija savršeno odražavala i u Rovinju, gdje je već od kraja rata ilegalna prostitucija stvarala ozbiljne izazove za lokalne vlasti. Primjerice, u izvješću o spolno prenosivim bolestima, kojeg je 1919. rovinjski Izvanredni povjerenik slao vojnim vlastima u Trstu, navodi se kako je upravo ilegalna prostitucija bila glavni izvor problema.
Stanje se u narednim godinama čak i pogoršalo, toliko da su i karabinjeri često isticali kako je upravo ilegalna prostitucija predstavljala glavnu prijetnju za javno zdravstvo. Usprkos povećanju kontrola, kažnjavanja zatvorom i do nekoliko tjedana, ilegalna prostitucija se održala tijekom cijelog međuratnog razdoblja, manifestirajući se na različite, često i tragične načine.
Majka 'podvodila' svoju kćerku
Takav je bio slučaj s rovinjskim sestrama Margheritom i Francescom Budicin, koje je brigadir Pietro Giulino u lipnju 1930. godine zatekao kako se ilegalno prostituiraju u jednoj od gradskih ulica. Naknadnim kontrolama utvrđeno je kako su obje bile zaražene gonorejom te su stoga poslane na liječenje u pulsku bolnicu.
Vrlo je indikativna priča o Luciji (Lucia) Pauletić iz Kringe i Pierini Godeni Pelliser iz Bala, koje je 1929. godine zaustavio komunalni redar Santo Poldelmengo zbog sumnje da se bave ilegalnom prostitucijom. Nakon pretraga koje je obavio lokalni liječnik, utvrđeno je kako su obje bile zaražene gonorejom, zbog čega je naređeno njihovo premještanje u pulsku bolnicu radi izolacije i liječenja.
Iz Poldelmengovog izvještaja proizlaze uznemirujući podaci o sudbini dviju djevojaka, koje su u trenutku uhićenja bile maloljetne te su imale 14 i 17 godina. Mlađa, Lucija Pauletić potjecala je iz brojne obitelji koja je živjela u katastrofalnim ekonomskim uvjetima, pa se, da bi opstala, odala prostituciji, završivši nekoliko puta u pulskoj bolnici zbog spolnih bolesti.
Nerijetko je maloljetnička ilegalna prostitucija bila potaknuta izravno od strane jednog ili više članova obitelji, što je takve priče činilo dodatno ponižavajućima. Jedan takav slučaj otkriven je u Rovinju u lipnju 1930, čije detalje ponovo donosi izvještaj gradskog redara Santa Poldelmenga.
Prema rekonstrukciji događaja, 21. lipnja izvjesni Giuseppe Sponza je krećući se zloglasnom ulicom Spirito Santo primijetio kako jedan stranac napastuje mladu Rovinjku. Kada se djevojka, povlačeći se od srama, našla leđima uza zid, starija joj je žena podigla suknju te „pokazala gaćice strancu, nakon čega ih je skinula“. Istraga je pokazala da se radilo o 32-godišnjoj Mariji Simonetti i njenoj 16-godišnjoj kćeri Eufemiji. Na koncu, vlasti su obje prijavile zbog ilegalne prostitucije, dok je majka optužena i zbog „podvođenja“.
Sifilis glavni neprijatelj za vlast
Istraživanje prostitucije neizbježno je povezano s analizom medicinsko-sanitarnog sustava koji je izgrađen oko pokušaja zaustavljanja širenja spolno prenosivih bolesti. Povijesno gledajući, u početku se neke patologije kao što je gonoreja nije smatralo pretjerano opasnima, dok su druge, poput sifilisa, simbolizirale „smrt morala“ već u doba Renesanse. Upravo je sifilis s vremenom postao glavni neprijatelj vlasti, ponajviše jer ga se nije smatralo samo individualnim problemom, već i kolektivnim.
Što se tiče Rovinja, zdravstvena situacija vezana uz problem spolno prenosivih bolesti održavala je u određenom smislu općenitiju sliku koja se bila razvila u svim onim zemljama u kojima je regulirana prostitucija i dalje postojala uz bok onoj ilegalnoj. Već u prvim mjesecima poraća lokalne su vojne i civilne vlasti radile na tome da se bordel što prije ponovo otvori, uvjerene kako će na taj način lakše suzbiti širenje eventualnih zaraza.
Zdravstveni pregledi u javnoj kući bili su odmah vrlo rigorozni, zbog čega su u početku obolijevale uglavnom ilegalne prostitutke i njihovi klijenti, kao primjerice u kolovozu 1918. kada je šest osoba završilo u pulskoj bolnici zbog gonoreje. Početkom 20.-ih godina Općina je više ili manje redovno izvještavala nadređene vlasti o zdravstvenoj situaciji u gradu, koja je često varirala iz mjeseca u mjesec.
Kako bi se osiguralo da higijensko-zdravstvene prilike unutar bordela budu na zakonski predviđenoj razini, javnu kuću je dva puta tjedno posjećivao gradski liječnik s ciljem da provjeri stanje i uvjete u kojima su radile prostitutke.
Na kraju je dokazano da su bordeli bili uspješni u pokušaju kontrole širenja spolno prenosivih bolesti. U Trstu je između 1926. i 1933. postotak zaraženih prostitutki u javnim kućama bio samo jedan posto, dok je među ilegalnim svaka peta bila zaražena. Vrlo vjerojatno su slični postoci vrijedili i za Rovinj, gdje nakon kratkotrajnog zatvaranja bordela 1921. zbog loših higijenskih uvjeta, više nisu zabilježeni značajni slučajevi oboljenja među prostitutkama koje su tamo radile. S druge strane, broj ilegalnih prostitutki bio je veći u odnosu na tri ili četiri koje su bile prijavljene u bordelu, što je uz nedostatak redovnih liječničkih kontrola sasvim sigurno kumovalo i većem broju oboljenja spolnom prenosivim bolestima.
Autor
