OBIČAN DAN U AMBULANTI Što kada medicinske sestre previše otkrivaju?
Uobičajeno prijepodne u čekaonici bolničke ambulante. Zabrinuti pogledi, pocupkivanja i vječita "evo tu sam već pet sati" prigovaranja. I poslovično ljubazna medicinska sestra na šalteru. Toliko susretljiva da svi čuju njene razgovore s pacijentima. A ne pričaju o vremenu. Privatnost – jasno vam je - ne stanuje ovdje.
Čini vam se kao da gledate „Otvoreno“. Samo čekate kada će se ukazati Mislav Togonal ili, još bolje, Zrinka Grancarić. Sve su karte na stolu. Pa tako možete poslušati - glasna je sestra - tko mora na biopsiju, a tko na kemoterapiju.
Eto nam i gospođe koja tu dolazi već devetu godinu. Prkosi izgleda svim statistikama. Jer, ta ista bolest zbog koje je pacijentica ovdje brzo pokosi čovjeka, otkriva medicinarka: u hipu je, čujemo, na onaj svijet odnijela njezinu dobru prijateljicu.
U redu, bolničkom osoblju to je svakodnevica. Otupjelo je na ono što se nama čini skroz delikatnim, intimnim. Mnogi ovaj posao, da se razumijemo, ne bi radili ni za kakav novac. Ima tu ljudi kojima je to zbilja životni poziv. Tu su jer tu srcem i dušom pripadaju, a sigurno bi, radeći nešto drugo, mogli daleko više privrijediti. Takve biste najradije izljubili od dragosti zbog njihove predanosti pacijentima. I rodbini.
Ali ima tih predugačkih jezika, jezika bržih od mozga, koji ne shvaćaju što je to osobna stvar, ili pak onih jednostavno nedobronamjernih.
Niste, siguran sam, jednom bili u takvoj situaciji i svjedočili slobodnom loptanju povijestima bolesti u kakvoj čekaonici ili ordinaciji? Strah vas je da će, kako je krenulo, evo sutra, naše zdravstvene kartone početi lijepiti po oglasnim pločama.
Zašto - Hipokrata mu! - mora biti tako u našim domovima zdravlja? Zašto bi svi morali znati da imate klamidiju, anginu pektoris ili podivljalu gama GT?! To što ste skloni promiskuitetu, tamanjenju masne hrane ili pijete k'o pumpa, trebala bi biti samo vaša stvar. Zašto pričati o tome kao da smo na markatu, a ne kod liječnika?
Dođe vam da se, ljutiti, poigrate Massimovim refrenom pa od muke i nemoći, tu u ambulanti, pred svima zapjevate „Ti si moja angina!“ Budi samo moja angina, hoću reći.
Kakvo je ovo vrijeme došlo? Ni vražja klamidija više ne može biti samo vaša.
Vi ste skitnica, daljine vas vuku. I to bi, pobogu, svi morali znati. Mislim, to da više volite vjetar nego mirnu luku. I da vam se mokri često, naravno.
Autor
