ČUDESNA NICOLE (9) U Vižinadi raste nova primabalerina. 'Dok plešem, kao da vjetar struji kroz mene'
U Vižinadi raste nova primabalerina. Prilično smjela tvrdnja, ali ne olako izrečena. Slučaj je htio da je upoznamo u netipičnoj prilici, svečanoj sjednici u povodu Dana Općine. To dozlaboga dosadno zvuči, ali samo do trenutka kada na pozornicu ne izađe naša junakinja, devetogodišnja Nicole Kovačević.
Dok je visoki gost, predsjednik Republike Zoran Milanović, prigodno besjedio, ona se, poput prave profesionalke, zagrijavala za popratni program, baš tu pored nas. Domalo je točku klasičnog baleta - važnim facama u publici usprkos - izvela tako samouvjerljivo da je svakoga izula iz cipela. Kao od šale. Kada pleše, ona je utjelovljenje sreće: leti zrakom mekano poput perca, čista poezija. Dok je gledate, čini vam se da budni sanjate. Baš onako kako to treba biti s baletom.
Morali smo je drugi dan nazvati; da nismo, bilo bi nam pametnije promijeniti zanimanje. Morali smo vidjeti tko je, zapravo, ta mala Nicole. Predstaviti je svijetu. Prije negoli nam je svijet ne otme.
Da se nije pojavila mentorica Mirna...
Nicole je prve plesne korake napravila u svom rodnom mjestu u baletnoj školi pri tamošnjoj Zajednici Talijana, i to prije samo godinu dana. Bogomdani talent i slijep bi vidio, nekmoli neće netko poput Mirne Sporiš, bivše primabalerine HNK Zagreb, sadašnje baletne pedagoginje, koja vodi umaški Plesni centar Carlotta Grisi.
Nego, dirnut će vas mala Nicole u srce ne samo plesom, već i riječima. Priča kao da ima 19, a ne devet.
Pitamo je, onako bez okolišanja, kako se osjeća dok pleše balet.
„A šta ću vam reć'? Predivno. Ne moren to opisati: kao da mi vjetar prođe kroz tijelo, kao da me netko polije vrućom vodom po ljeti. Za mene je balet nešto lijepo, ali moram priznati i malo teško. Prve korake napravila sam zahvaljujući Zajednici Talijana i gospođi Nedi Šainčić Pilato, koja je pokrenula tečaj za balet. Ona je oduvijek željela da se pronađe nova Carlotta Grisi. I sad kaže da su je zapravo pronašli i da sam to ja“, priča Nicole.
To su njene riječi, doslovce. Nismo ništa ispravljali kao kod političara. Grisi, koju spominje bila je talijanska balerina, koja se usavršavala u školi Teatro alla Scala u Milanu, a posebno se istaknula izvedbom uloge Giselle iz istoimenog baleta, jednog od najpoznatijih klasičnih.
Nicole trenira i u Novigradu, dvaput tjedno, gdje mentorica Mirna s naprednim polaznicama radi skoro profesionalno.
Je li naporno uskladiti sve te obaveze?
„Oooo, ne. Treninzi znaju biti zahtjevni, ali izdržim, i svaki put nešto naučim, neki novi korak ili njegov naziv, tako da je jako poučno“.
Što ti znači raditi s takvom vrhunskom trenericom poput Mirne?
„Da se ona nije pojavila, vjerojatno uopće ne bih plesala balet. Trenirala bih nešto sasvim drugo. Ona je otkrila talent u meni, probudila snagu i volju“.
Nova Giselle
I gdje vidiš sebe jednoga dana u baletu, ako to nije prerano pitati?
„Ja vidim sebe na pozornici u Milanu“.
Nemoj zezati, u Scali?
„O, da, da…“
A kako bi to, po tebi, izgledalo?
„Ne znam kako, ali sigurno jako lipo!“
Tko ti je potpora, tko te gura naprijed?
„Mama Sabina, tata Anfil, nona Silva i brat Alex, koji ima sedam godina.“
Što kažu kolege iz četvrtog razreda osnovne škole u Vižinadi na tvoje baletne izvedbe?
„A, njima je to već kao dobro jutro. Super su mi!“
Nicole je samo potvrdila riječi trenerice Mirne, koja ju je opisala kao vrlo zrelu za svoje godine, mudru, što su osobine potrebne za uspjeh u pomalo surovom baletnom svijetu.
„Kada sam došla u Vižinadu, vidjela sam nešto bogomdano; vidjela sam da roditelji zapravo ni ne znaju što ih je snašlo. Nicole bi, ustraje li, mogla biti baš to, nasljednica Carlotte Grisi, koja je prije 200 godina također rođena u Vižinadi. Mogla bi biti prva Gisela sa svjetskom karijerom!“, bez ustručavanja veli mentorica Sporiš.
Nicole će, u baletnom smislu, opisati kao izrazito muzikalnu. „Ona izgleda kao prava balerina, imitira me na vježbama apsolutno, sto posto, u svakom pokretu, a to nije, vjerujte, nimalo lako", veli mentorica.
Briljirala kao zamjena u Trnoružici
Anegdota u ovakvim pričama uvijek dobro dođe...
"Jednom je u Trnoružici zamijenila dvije godine stariju kolegicu, koja se razboljela netom prije predstave, u solo ulozi, bez da je uopće to vježbala. Pripremala se samo za skupnu ulogu, u ansamblu. Ali, Nicole gleda starije kolegice dok trenira i sve upija kao spužva, sve je zanima. Samo je uskočila u taj kostim i briljirala kao zamjena. Svi su to prepoznali i nagradili je pljeskom. Kada je ona u pitanju, tu nema, inače uvijek prisutne ljubomore. Svima je jasno o čemu je riječ…“, priča Sporiš.
Dodaje da bi doista voljela i dalje raditi sa njenom mezimicom, no roditeljima savjetuje da kćerku već dogodine, uz redovnu, upišu i u pravu školu klasičnog baleta - četiri godine osnovnu plus četiri srednju - u Mariboru, Ljubljani, Budimpešti ili Milanu.
Sporiš se, na koncu, prisjetila i, za nju, posebnog trenutka.
„Nikada neću zaboraviti kada mi je Nicole rekla: Vi ste došli i ostvarili moj san. Eto, i sada mi suza ide...“
Malko joj je, istina, zadrhtao glas, ali u sekundu je vratila na smijeh… Baš onako kako to i treba biti u baletu.
Autor
