Sam je sebi napisao posvetu na gradskoj plaketi
Radovan Rajko Svilar, poznati rovinjski i hrvatski slikar i grafičar sam je sebi napisao posvetu na plaketi koji je uz medalju dobio na sjednici Gradskog vijeća uz Dan Grada Rovinja. Svilar je, naime, autor grba Grada Rovinja i njegova vizualnog grafičkog identiteta. Po njegovim grafičkim rješenjima realizirani su zastava, svečani stijeg, gradska plaketa, medalja i diploma.
Radovan Svilar aktivno se bavi likovnim umjetnostima od 1974., a kao samostalni umjetnik u Rovinju od 1994. Pored slikarstva bavi se likovno-prostornim oblikovanjem i grafičkim dizajnom. Kroz svoja grafička rješenja definirao je vizualni identitet brojnih gospodarskih subjekata u Istarskoj županiji i šire, brojnih sportskih klubova, udruga i manifestacija.
„Kaligrafijom, krasopisom se bavim od Osnovne škole. Gradske plakete i diplome ispisujem od 1994. godine kada sam pobijedio na javnom natječaju za vizualni identitet koji je raspisao Grad Rovinj. Kada sam ispisivao plaketu koja je meni dodijeljena savladale su me emocije i prvi sam put pogriješio. Iako sam primio mnogo nagrada za svoj umjetnički rad ova mi je najdraža. Dobio sam je od grada koji me prigrlio kao ratnog prognanika i gdje sam pred 30 godina postao samostalni umjetnik. Ujedno, ove godine obilježavam 50 godina od mojih likovnih početaka, prvo kao dizajnera i pedagoga a potom slikara i grafičara“, kaže nam Rajko Svilar u svom ateljeu, crkvici sv. Josipa, na samom vrhu najpoznatije rovinjske Ulice Grisia, tik do velebne župne crkve sv. Eufemije.
Prvi susjedi Mascarelli i Vuličević
Grisia, u kojoj se do pred par godina početkom kolovoza organizirala svjetski poznata likovna izložba na otvorenom, bila je utočište brojnih slikara. Ovdje je stanovao rovinjsko-pariški slikar Bruno Mascarelli, jedan od pokretača rovinjske Likovne kolonije. S druge strane ulice živio je njegov vršnjak Slobodan Vuličević koji se doselio u Rovinj odmah po dovršetku studija. U susjednim ulicama veći dio godine živjeli su Ljubo Škrnjug i Vjekoslav Brešić a ljeti su se tu družila krema zagrebačkog likovnog kruga.
„Mali prostor za slikanje mi je, neposredno uz svoju kuću, našao Bruno Mascarelli. U istoj kući, preko veže radio je Radovan Sredić, poznati kao svjetski putnih i putopisac, autor brojnih televizijskih reportaža. Sredić se međutim bavio izradom nakita i od toga je uz honorare za reportaže živio i u velikoj mjeri financirao svoja putovanja. Uglavnom, u Grisiji smo se svi okupljali i razmjenjivali svoja likovna iskustva. Likovni kritičari, naime, ocjenjuju radove nakon što su dovršeni, često po impresiji koja je na njih ostavila neka od slika. Mi slikari međutim pratimo nastanak djela i dajemo si savjete. Kada bi moj rad pohvalio Bruno Mascarelli, koji je bio naš najveći autoritet, znao sam da sam na pravom putu“, priča nam Svilar.
Zanimljiv je njegov put do diplomiranog slikara i grafičara. Već u osnovnoj školi znao je da je to njegov životni poziv. Izvrsno je slikao a posebno je bio vješt u kaligrafiji pa bi ga škola u rodnom Slavonskom Brodu zadužila za izradu velikih natpisa uz praznike kao što su bili Prvi maj i Dan Republike. Uz to izrađivao je tada popularne zidne novine i grafički opremao školski list u Gimnaziji koju je potom pohađao.
U bendu sa Zlatkom Pejakovićem
„Želja mi je bila da upišem Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Međutim, odrastao sam u nevjerojatno uzbudljivim vremenima kada se pojavila glazbena revolucija, prvo Beatlesi i Rolling Stonesi, a potom Led Zeppelini i Deep Purple, koje smo naprosto obožavali. Sa nekoliko vršnjaka osnovao sam hard rock grupu Had. Frontmen nam je bio Zlatko Pejaković Žlica, kasnije pjevač najvećeg jugoslavenskog super benda Korni grupa. Solo gitaru je svirao Veseli Oršolić dok smo ja na bubnjevima i Davor Brkić na basu činili ritam sekciju. Nastupali smo diljem Jugoslavije i izabrani za nastup na prvom Boom festivalu u Ljubljani, pa je naša svirka zabilježena na LP ploči. Na poziv producenta Raymonda Ruića snimili smo dvije ploče za diskografsku kuću Suzy“, prisjeća se Svilar.
Prvi singl „Nebeski dar“ i drugi „Sunčani dan“ bili su instant hitovi ali su članovi grupe Had bili beskompromisni svirajući rock i blues što nisu preferirale tadašnje diskografske kuće. Članovi grupe su pozvani u vojsku u različitim terminima. Okupili su se tek nakon dvije i po godine pa im je bilo teško uklopiti u nove glazbene tokove, posebno stoga što se rock počeo miksati sa etno glazbom.
„Otac mi je 16 godina bio generalni direktor privrednog giganta Đure Đakovića, kasnije i predsjednik Privredne komore Jugoslavije, pa me stalno podsjećao da moram na studij. Kad je već otišao u Beograd zaposlio sam se u Službi za propagandnu u Đuri Đakoviću a vikendom svirao. Pokušao sam vanredno studirati na zagrebačku Likovnu akademiju ali mi nisu udovoljili jer je trebalo vježbati sa profesorima i mentorima u tamošnjim ateljeima“, nastavlja Svilar.
Dizajner u Đuri Đakoviću
Đuro Đaković je tada imao 17.500 zaposlenih i preko 80 radnih jedinica. Iz njegovih hala izlazilo je 56 proizvoda, od vagona, lokomotiva, tramvaja, specijalnih i borbenih vozila, poljoprivrednih strojeva do reaktora za nuklearne elektrane. Kompanija je posebno bila poznata po izgradnji mostova u zemlji i svijetu, među njima i legendarne Maslinice. Prvi su u svijetu 1939. izgradili most od zavaranih konstrukcija, Željeznički most u Zagrebu koji je i danas u funkciji.
„Za sve ove proizvode valjalo je izrađivati prospekte i kataloge. Potom, naši su se proizvodi predstavljali na najvećim našim i svjetskim sajmovima pa je valjalo urediti prostore na kojima se izlagalo. Tada nije bilo računala i velikih printera pa smo sami ispisivali velike natpise i plakate .Svo ovo vrijeme sam slikao. Na našoj godišnjoj likovnoj izložbi u Slavonskom Brodu upoznao sam se sa kolegama iz Rijeke koji su me usmjerili na studij u Akademiji likovnih umjetnosti na tamošnjem Sveučilištu, koji je imao i poseban kolegij za grafiku. Đuro Đaković mi je dodijelio stipendiju pa sam se, iako su mi na fakultetu nudili mjesto asistenta, vratio u Slavonski Brod“, opisuje svoje konačno stjecanje diplome i nastavlja:
Vodio zbjeg učenika u Rovinj
„Početkom Domovinskog rata na Slavonski Brod i Đuro Đaković, koji je uz ostalo proizvodio i bojna vozila pucalo se sa svih strana pa je jedna granata razorila i naš obiteljski stan. Budući da sam tada surađivao sa školama, a i sam sam imao dvoje male djece, dobio sam zaduženje da vodim zbjeg naših učenika. I tako smo došli u Rovinj u hotel Avala, kojeg smo preimenovali u Vala. Za mene je bilo nerazumno kada su učenici vraćeni u Slavonski Brod u vrijeme kada su ga najviše bombardirali iz Bosanskog Broda, kojeg su pod čudnim okolnostima osvojili Srbi. Rovinj mi je bio u srcu još kada smo svirali u nekad popularnom Go Go klubu, prostoru sadašnje Koncertne dvorane Adris. Stoga, odlučio sam da ću ostati u Rovinju i raditi kao slobodni likovni umjetnik. U Slavonskom Brodu više nismo imali ništa pa sam si rekao nemaš što izgubiti. Uz pomoć obitelji na Trgu Garibaldi smo kupili manji trošni stan. Iako je zanimanje slobodnog likovnog umjetnika često financijski neizvjesno nikad nisam požalio da sam krenuo ovim putem“, prisjeća se svog ostanka u Rovinju i nastavlja:
„Supruga Dubravka je radila na određeno vrijeme u Zagrebačkoj banci, uglavnom za vrijeme turističke sezone. Puno mi je financijski pomagalo što sam ljeti svirao na terasama sa rovinjskom bendovima. Djeca bila vrijedna pa su dobila gradske stipendije. Ljeti su radili u turizmu tako da su si pokrivali veliki dio troškova studiranja. Kćerka Jelena je završila informatiku pa je profesorica u rovinjskoj Gimnaziji. Sin Andrej je izabrao za muške rijetko zanimanje, pa radi kao odgajatelja u dječjem vrtiću.“
3D printane i slike iz trgovačkih centara
Danas se slike štancaju na 3D printerima. Takve se slike prodaju i u Grisiji, njima se opremaju restorani i hoteli. Za apartmane ne treba ni to. Printane slike se mogu kupiti u svim većim trgovinama namještaja i trgovačkim centrima. Rajko Svilar je i u mirovini svaki dan desetak sati u svom ateljeu. Ne samo zbog zarade već i zbog ljubavi prema slikarstvu.
„U mojoj samostalnoj karijeri imao sam veliku sreću da sam upoznao Janka Severa iz Kopra, koji je nakon osamostaljenje Hrvatske i Slovenije vodio pulsku podružnicu Adriatic osiguranja, kasnije i sam holding Triglav. Kao ljubitelj likovne umjetnosti Sever, kojem sam kasnije ilustrirao zbirku poezije, bio je veliki mecena, pa je Adriatic osiguranje opremalo svoje prostore mojim i slikama brojnih istarskih slikara. Njegovi su sinovi vodili jednu renomiranu galeriju u Kopru, pa sam tamo izlagao što mi je otvorilo vrata slovenskog tržišta umjetnina. Kad je riječ o Rovinju najviše su kupovali nautičari. Za njih sam radio slike po narudžbi, sa Rovinjom i jedrima u prvom planu. Od turista najviše kupuju Nijemci i Amerikanci, naravno sa panoramom Rovinja, kojeg uvijek nastojim prikazati na drugi način zaobilazeći šablone, što očito vole. Od stranih umjetnika koji dolaze u Rovinj najviše sam se družio sa Austrijancem Guenterom Novakom koji je besplatno rekonstruirao oltare nekoliko rovinjskih crkvica, pa i ove sv. Josipa, te Englezom Grahamom Cracknellom, s kojim razmjenjujem umjetnine“ kaže Svilar.
Svilarove slike kod Pape Ivana Pavla i Alberta od Monaka
Nakon Slovenije Rajko Svilar je izlagao u Italiji, u Trstu i Vitorio Venetu, potom u Monte Carlu i Stuttgartu. Njegovi radovi se nalaze u mnogim muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama poznatih javnih osoba, glumaca, sportaša, političara i crkvenih dostojanstvenika. Među njima su Papa Ivan Pavao II, papinski nuncij u Hrvatskoj, Albert II od Monaka, Charity AMADE Monaco, Dragutin Tadijanović, predsjednik RH Stipe Mesić, premijerka RH Jadranka Kosor, Petar Gilmor, jedan od najboljih svjetskih skipera, Josip Broz Tito, sada u beogradskom Muzeju 25. maj, rukometna reprezentacija Hrvatske, vaterpolo reprezentacije Hrvatske i Italije i mnogi drugi.
Iako se najviše prodaju rovinjski pejsaži, a naručuju slike za posebne prigode, Rajko Svilar najviše voli apstraktno slikarstvo. Pod utjecajem sunčanog Rovinja i mora slike su mu bogate koloritom.
„Kada slikaš apstraktne slike vodi te mašta. Na platnu nemaš zadani motiv ni temu već improviziraš, upotrebljavaš različite tehnike i alate. Najsretniji si kada te slika zadovolji, bez obzira da li će naći kupca. To je slično ako kada sviraš jazz i prepustiš se instrumentu“, objašnjava Svilar.
Dok smo razgovarali atelje su posjetili brojni turisti. Uz razgledavanje pitaju za cijene. Naravno da im je skupo kada ih uspoređuju sa onima koje su izašle iz printera. Svilar međutim kaže da se radi kolegijalnosti sa ostalim likovnim umjetnicima drži cijena koje su usuglašene sa Hrvatskim društvom likovnih umjetnika, posebno istarskom podružnicom.
„Kroz moj atelje prođe puno ljudi. Često mi i naši i stranci postavljaju pitanje zašto više nema čuvene izložbe Grisia. Odgovaram im da to ne zavisi o nama već o organizatoru Muzeju Grada Rovinja. Već je prošlo pet godina od zadnje 'prave' Grisije pa ne znam da li će se ikad organizirati. Osobno, druge nedjelje kolovoza, kada se održavala izložba ja nešto izložim na otvorenom. Što se tiče nas rovinjskih likovnjaka mi smo uvijek spremni za savjet i sudjelovanje. U starom gradu još djeluju Branko Kolarić, Lada Luketić, Davor Rapaić, Nikola Ražov, Tatjana Rokvić, Zoran Zoto Todorović. Ima i mlađih, Andrija Milovan, Marija Čurčić, Anselmo Tumpić, da ne spominjem djecu pokojnog Marčela Brajnovića Vidu, Tomislava i Petra. A što se tiče nekadašnjih slikara koji su stalno i povremeno boravili u Rovinju njih je lako pozvati u goste na Grisiju i Likovnu koloniju Rovinj, za koju je i veća šteta da je ugašena. Da ne govorimo da su na ovim izložbama sudjelovali svi relevantni likovni umjetnici iz Istre i šire“, zaključuje Rajko Svilar.
Autor
