Melodija iz pulskog Vodovoda čut će se do kraja svijeta
Čuje se melodija. Uvijek ista. A ja čekam. Nitko se ne javlja. Sat vremena. I više je prošlo. Sad već puno više. Zovem pulski Vodovod. Trebam nešto priupitati. Već mi mjesecima dolaze računi od 30 i više eura. Piše na njima da trošim 12 kubika vode mjesečno. Živim sam. Možda negdje pušta voda, mislim si. Pitam jedinog susjeda u zgradi troše li on i njegova partnerica 12 kubika. Ma kakvi. Njima dolazi upola manje – oko šest kubika – pa im je i račun takav.
Prilično sam zbunjen. Gledam sa susjedom u vodomjere. Vidimo dvije cijevi koje idu iz gornjeg sata. Na donji sat, izgleda nam tako, nije spojen nitko. Laički zaključujemo da smo na istom satu. Ali kako je onda moguće da on dobiva upola manji račun, a ja kao da mi doma živi horda čistunaca koja se nemilice pere. Ako spojimo našu zajedničku potrošnju, onda dolazimo, barem prema očitanju Vodovoda, do 18 kubika, što bi značilo da svatko treba platiti devet kubika. Mislim, logično bi bilo. Isti sat, stanovi iste kvadrature, nešto više od 40.
Možda u Vodovodu imaju objašnjenje. Ali kako doći do nekoga u toj gradskoj firmi. Po vrućini mi se ne da fizički do njih. Uostalom, ako imaju telefonsku uslugu, onda bi je trebali i pružati. Dobro, i ja sam našao zvati dan nakon Velike Gospe. Vjerojatno su svi pospajali blagdan s vikendom. Malo produžili odmor. Ali mogli su barem jednog operatera staviti u dežurstvo. Nije da je svijet stao zbog blagdana i nadolazećeg vikenda.
Zamišljam si da u Vodovodu zapravo ne postoji nikakva telefonska služba. Neki telefon su frknuli u hodnik i na njemu stalno upaljena lampica jer netko uporno zove. Naime, poludjeli bi djelatnici da taj telefon stalno zvoni, zato je i ugrađena lampica. Da u tišini ukazuje da postoji poziv. I da zbog toga valja u širokom luku zaobilaziti taj telefon, jer bi u prolazu netko mogao slučajno slušalicu izbaciti iz njenog sedla. I što onda? Panika. Tko će se javiti? Svi se u nevjerici pogledavaju. I prstom upiru u onoga tko je odgovoran što je slušalica podignuta, odnosno što je pala. A on automatiziranim glasom govori: Dobar dan, svi su operateri zauzeti, molimo vas ostanite na liniji ili nazovite kasnije. Kada kasnije, pobogu. Čekam već više od sat vremena, svađam se s glasom s druge strane linije. Ali glas ubrzo nestaje i ponovno počinje svirati jedna te ista melodija. I tako do kraja svijeta, dok sve ne utihne.
Autor
