Država tražila štetu zbog šverca prstaca u Istri, ali sada ona mora platiti!
Gotovo tri milijuna kuna, odnosno više od 377 tisuća eura, tražila je država od osoba iz Istre koje su još 2016. osuđene zbog šverca prstaca. Tolika je bila procjena da su oštetili Hrvatsku. Naime, prema zakonu, za svaki dokazani izlov, odnosno šverc školjkaša, koji je zaštićen i čiji je izlov strogo zabranjen, onaj tko je počinio kazneno djelo dužan je bio platiti pet tisuća kuna po kilogramu prstaca. No, nepravomoćna presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama, koja je donesena u ponedjeljak, ne samo da nije dala za pravo državi, nego bi država sada trebala platiti parnične troškove tuženih u vrijednosti višoj od 110 tisuća eura.
Državu, odnosno Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, u ovom je postupku zastupalo Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu koje je tražilo od troje tuženih, od kojih je jedan u međuvremenu preminuo pa su ga u postupku naslijedili supruga, sin i kćer, da solidarno snose odgovornost za nastalu štetu za više od pola tone prstaca koje su se stavljale na teret ne samo tuženima u ovom slučaju, već puno široj skupini. Tu je zapravo i ključ problema, budući da se pazinski sud vodio pravomoćnom presudom prema kojoj tuženi nisu optuženi za šverc 568 kilograma prstaca, već za 268 kilograma. Zbog čega je Općinsko državno odvjetništvo inzistiralo da tuženi odgovaraju za ukupnu količinu koja se čitavoj organizaciji stavlja na teret, zasad nije poznato.
Treba istaknuti da je dvoje tuženih u postupku tvrdilo da su preko granice prenijeli puno manje količine prstaca od onih za koje su osuđeni pravomoćnom presudom. Tako je K. M. iz Umaga na sudu priznala da je prevezla svega 23,25 kilograma prstaca te da je za tu količinu spremna nadoknaditi štetu. Pokojni M. K. iz Buja rekao je da je prevezao 9,05 kilograma, a V. A. osam kilograma. No, K. M. je zapravo pravomoćno osuđena da je u devet navrata prevezla 120, M. K. u 14 puta 140 kilograma, a jedino je V. A. priznao onu količinu za koju je bio i optužen.
Zanimljivo je da su se K. M. i i M. K. nagodili s USKOK-om pa su na suđenju švercerima prstaca zapravo bili svjedoci, a osuđeni su na rad za opće dobro. Pazinski sud naravno nije propustio primijetiti taj nesrazmjer u količini za koju su tuženi bili spremni platiti naknadu državi i količini za koju su osuđeni, ali problem je što je tužbeni zahtjev države bio, barem što se suda tiče, pogrešno sročen. Em, dakle, nije trebalo zahtijevati solidarnu naknadu štete već je svatko trebao odgovarati za onaj dio koji je sam uzrokovao, odnosno za ono što mu je dokazano, em se količina prstaca za koju je država tražila odštetu nije odnosila isključivo na spomenuti trojac, nego je riječ o ukupnoj količini koja se stavljala na teret čitavoj skupini.
"Prema stajalištu ovoga suda, tužitelj bi imao pravo potraživati naknadu štete od svakog tuženika prema njegovom udjelu u šteti utvrđenom u pravomoćnim kaznenim presudama, i to od prvotužene K. M. za posjed i prijevoz najmanje 120 kg školjkaša vrste prstaca u iznosu od 600.000,00 kuna/79.633,69 eura, od ranije drugotuženika M. K. za posjed i prijevoz najmanje 140 kg prstaca u iznosu od 700.000,00 kuna/92.905,97 eura, te od ranije trećetuženika, a sada petotuženika V. A. za posjed i prijevoz najmanje 8 kg školjkaša vrste prstaca u iznosu od 40.000,00 kuna/5.308,91 euro, međutim tužitelj takav eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije istaknuo tako da sud o istome nije niti mogao odlučivati", vrlo je jasno sud dao do znanja što misli o tužbenom zahtjevu države.
USKOK je, inače, spomenuti trojac teretio da su bili članovi organizirane skupine koja je u pulskom priobalju i Limskom kanalu ilegalno izlovila više od pola tone prstaca i prodavala kupcima u Sloveniji. Koncem 2016. prvo i drugooptuženi Č. B. iz Umaga i D. Đ. iz Pule osuđeni su na četiri godine zatvora, J. A. iz Šišana dobio je tri godine, a M. M. iz Pule dvije godine zatvora.
"Č. B. jednom je prilikom došao do mene u kuću pitati za uslugu, prijevoz prstaca. I tako, kada bih išao na posao u Italiju, u Trst, usput bih prenio prstace do Kopra. On bi dovozio prstace u moju garažu i ostavljao ih u hladnjaku, a ja preuzimao i odvozio jedanput tjedno. Prstace sam preko granice odvezao četiri-pet puta, maksimalno 12-13 kilograma po navratu. Dobivao sam od Č. B. pet eura po kilogramu za prijevoz. Vozio sam u Kopar i prstace predao Č. B. koji je čekao na parkiralištu na ulazu u taj slovenski grad. Plaćao bi odmah", svjedočio je pokojni M. K. na suđenju protiv istarskih švercera.
K. M. je pak bila obiteljska prijateljica s Č. B.. Ona je na suđenju rekla da je iz Umaga išla u Barbarigu, obično u jutarnjim satima, gdje bi je na dogovorenom mjestu čekao D. Đ. s prstacima. "Ja bih mu za to predala u kuverti novac, koji bi mi ranije dao Č. B.. Prstace bih zatim vozila preko granice i predala ih u Kopru Č. B.. Plaćao mi je 70 eura po vožnji", kazala je.
Pretpostavka je da će se država žaliti na ovu presudu Općinskog suda u Pazinu, koja djeluje prilično poražavajuće za onoga tko je pisao tužbeni zahtjev. Država u ovom slučaju ne da nije dobila povrat štete, već je, ponovimo, dužna nadoknaditi i nemali parnični trošak tuženih, barem prema nepravomoćnoj presudi. (Bojan Žižović)
