Doživjela sam nezaboravno iskustvo večere u vinogradu (foto)

Orihi, prekrasno istarsko selo s mnoštvo kamenih kuća, uglavnom prenamjenjenih u kuće za odmor, smješteno je na pola puta između Barbana i Svetvičenta. U potrazi sam za Konobom Vorichi koju su mi prijatelji preporučili kao jedinstveni ugostiteljski objekt koji očarava svojom ljepotom, a svaki zalogaj pretvara u nezaboravno gastronomsko iskustvo.

Iz sela Orihi do našeg odredišta nije bilo teško doći jer su svugdje postavljeni crveni putokazi za Konobu Vorichi. Jednostavno bodu u oči i, priznajem, crvene putokaze još nisam nikada vidjela. Uskom cestom, na kojoj je i dvjestotinjak metara makadamskog puta, stižemo do našeg odredišta.

Konoba Vorichi nas je najprije iznenadila jer smo očekivali neku veću građevinu, a potom očarala svojim šarmom. Mala kućica sa žarko crvenim škurama, crvenim vazama na ulazu i crvenim cvijećem izgledala mi je kao kućica koja je izronila iz bajke. Ali moje ushićenje nije tu stalo.

Nekadašnja obiteljska vikendica s vinogradom malo je nadograđena i pretvorena je u konobu, spajajući istarsku tradiciju s modernim šarmom. Konoba sa tek šest stolova i ognjištem i sa pomnom odabranim detaljima interijera, čine ovaj ambijent sanjivim i jako ugodnim. Mislila sam da je to, to.

No, s njezine druge strane čekalo nas je još veće iznenađenje. U nastavku ove ljupke konobe, na tratini se nalazi nekoliko stolova okruženih zelenilom, cvijećem i drvećem, a tek tridesetak metara dalje prostire se mali sunčani vinograd. U njegovim su redovima postavljeni drveni stolovi za dvije osobe gdje se može sjesti, popiti piće i ako se želi, nešto lagano prigristi.

Kasnije ćemo od vlasnice konobe Tamare Ljubić saznati da za goste u vinogradu imaju jedan promotivan meni od svega 30 eura po osobi, a koji će se sastojati od čaše pjenušca, boce vina i malih tapasa u istarskom stilu: malo pršuta, miks sira, malo ceviche, malo caprese, domaći kruh od kiselog kvasca, focaccia i grisine, te čokolatina koje sami rade.

„Onako za mlade, da ne moraju jesti puno, od predjela toplog, hladnog do glavnog jela i deserta. Da si mogu izabrati samo to, sjediti i uživati u brajdama“. 

Noću su brajde okićene lampicama pa je mjesto još romantičnije. Vlasnica preporučuje da se za noćne sate ponese neka majica na duge rukave, no mogu si i tu posuditi punjavicu za se ogrnuti, ali i za svaki slučaj pošpricati sprejem protiv komaraca, što smo i mi učinili. 

Pitoma oaza kamena, vinograda, mira i tišine

I dok smo čekali Tamaru koja je primala neke goste iz Zagreba, što sam shvatila po naglasku, nisam se mogla nadiviti ovoj pitomoj oazi kamena, vinograda, mira i tišine.

„Jako je lijepo. Mislim da je i vama lijepo raditi ovdje“, rekla je gospođa koja je sa suprugom sjedila na malenom dvosjedu punom jastučića i naručivala vino, uživajući u ugodnom ambijentu i atmosferi.

„Da, sve sam napravila onako kako se meni sviđalo da mogu raditi s guštom“, čula sam gospođu Tamaru.

Stajali smo nekoliko metara do nje i kada se okrenula ugledala sam mladu ženu ozarena lica s kojom sam odmah kliknula. Kasnije ću u razgovoru s njom saznati da je u horoskopskom znaku Vodenjak, kao i ja, pa se nisam čudila što mnogo toga imamo zajedničkog.  

Tamara nas je ponudila pjenušcem Misal i ostavila da malo uživamo dok su ona i konobarica Ana Poznić, inače studentica iz Zagreba, posluživale goste koji su došli prije nas.

Sa čašom šampanjca krenula sam najprije u zagrljaj vinograda, opijena svom tom ljepotom ispred sebe. Zamislite si situaciju kako šetate kroz vinograd, osjećajući miris svježeg zraka i osluškujući tišinu, dok sunce na odlasku miluje vinovu lozu i vašu kosu. Položaj u tom trenutku nije zbog sjena bio baš zgodan za fotografiranje, pogotovo onih koji, kao ja, vole zabilježiti svaki trenutak nekog doživljaja, ali je bio za uživanje. Osjećala sam se slobodnom, sretnom i punom dobrih vibracija. Kao da sam u raju.

Uspjela sam se malo zaljuljati na ljuljački, sjesti ispod suhozida oko ogromne ulike i sve zabilježiti fotografijama. Svoje ushićenje htjela sam podijeliti pa sam neke fotografije istog časa slala meni dragim osobama.

Moja je torba prvi put imala svoje mjesto

Tamara je uistinu pazila na svaki detalj, ne samo interijera nego i eksterijera konobe, pa je kao pravi Vodenjak kojemu ne nedostaje maštovitost i kreativnost, sve odradila bez usluga dizajnera. Čak je osmislila i originalan stolac za ženske torbice, pa je moja torba po prvi puta imala svoje mjesto. Ali svoju ulogu odigrao je i njen podznak Jarac koji ju stabilno drži na zemlji.

Od 2013. godine kada je krenula u poduzetničke vode konoba je svake godine rasla i razvijala se. Naime, nakon povratka iz Italije ova Puležanka odlučila je očevu vikendicu u vinogradu u Orihima pretvoriti u ugostiteljski objekt.

„U početku smo bili orijentirani samo na ljetnu sezonu i turiste. Iz godine u godinu polako smo produžavali sezonu i danas radimo tijekom cijele godine. A i naša gastronomska ponuda neusporediva je s onom od prije deset godina“, kaže Tamara i dodaje da osim kvalitete veliku pažnju posvećuju estetici hrane, kao i odabiru namirnica.

'Naša konoba nije tipična istarska konoba'

„Naš meni je malo drugačiji od klasičnih konoba i prioritet nam je da koristimo lokalnu domaću namirnicu, sezonsku, da bude tu iz Istre i da nam bude što bliže, naravno i da nam po kvaliteti odgovara. Mislim da je najteži dio posla odraditi te namirnice. Mi nemamo smrznute stvari“, kaže Tamara i ističe da oko 98 posto namirnica koje koristi kupuju od malih istarskih OPG-ova. Fuže i njoke rade sami od domaćih jaja, kao i kruh od kiselog kvasca, focacciu i grisine.

„Naša konoba nije tipična istarska konoba ni po izgledu, ni po gastronomskoj ponudi. Malo je specifičan koncept. Ovo nije mjesto gdje ćeš pojesti i otići. Ovo je hedonistička intimna konoba u kojoj se samo uživa. Želim kada netko tu dođe da se osjeća ugodno, da mu bude lijepo i da mu to ostane u pamćenju. I da nas se svatko kada dođe doma sjeti i da ima jednu lijepu uspomenu na konobu Vorichi“, kaže simpatična Tamara.

Konoba ima 42 sjedeća mjesta, što garantira da ovdje nema gužve, već gosti mogu uživati u miru istarskog sela i vrhunskoj kuhinji.

Tamara zapošljava pet stalno zaposlenih radnika. Pored njih radi i nekoliko sezonaca, a u kuhinji joj puno pomaže i sestra Ljiljana. Kako se dobar glas daleko čuje, osim stranih turista sve češći su i domaći gosti. I ne samo oni izvan Istre, već i Istrijani koji vole istraživati i vole dobru hranu.

Tu smo sreli i poznatog crnogorskog pjevača Sergeja Ćetkovića u društvu Dalibora Macana, nekadašnjeg načelnika Općine Svetvinčenat, koji je imao koncert u Kaštelu Morosini. Sergej je pohvalio svog domaćina na odabiru ovog idiličnog mjesta.

Uistinu, kada dođete u Vorichi i udahnete mir kojim ovo imanje jednostavno hipnotizira, poželjet ćete da u ovom raju ostanete što duže. Tako smo i mi ostali, do kasno u noć. Htjeli sam iskoristiti svaki trenutak u ovom bajkovitom ambijentu pa sam popila još jednu čašu izvrsne istarske malvazije, na improviziranom kauču od starog istarskog voza ispod stabla na kojem je svjetlucalo tisuću lampadinica, a sa strane je svojim roza cvjetovima mamila za fotkanje predivna hortenzija.

Konoba Vorichi je uistinu idealna za ljetne večere na livadi ili u vinogradu i vrijedna pažnje na gastronomskoj karti Istre. Obećala sam sebi da ću ovdje dovesti sve meni drage ljude. (Eleonora Matković Čakić)

Što smo jeli?

Pozdrav iz kuhinje stigao je u obliku male košarice od tijesta sa kremom od skute i ukiseljenim lukom i vlascem.

Za predjelo smo odabrali mesni miks s pršutom, kobasicom, ombolom, kosnicom, pikantnom kobasicom s maslinama i kaparima. Potom smo jeli originalne njoke s peršinom, punjene sirom u umaku od šafrana s kaduljom, limunom i tostiranim bademima.

Za glavno jelo probali smo janjeći demi glace s majonezom od peršina, kremom od pasternjaka i mrkvom.

Za desert smo jeli mouse od čokolade i tartufa s kremom chantilly, meringom, lješnjakom, medom i tartufima.