Tu nema ni grumena zemlje, samo grota, a ogromni valovi znaju poplaviti zgradu

To je ujedno raj i pakao, Elizij i Tartar, džennet i džehennem, kako kome drago. Ali hrid na kojoj je 1833. godine izgrađen svjetionik Porer upravo je to. Priroda u svoj svojoj surovosti i ljepoti. Mjesto toliko prekrasno, a ujedno tako grubo da zapravo ne znate želi li vas maziti, lupiti vam trisku ili i jedno i drugo činiti u istom trenutku. Mi smo doživjeli ovu pitomu stranu za našeg cjelodnevnog boravka na hridi. Ipak je ljeto, vremenski prilike stabilne, bonaca na moru. Ali i u takvim savršenim uvjetima Porer pokazuje zube. Svima koji su ribarili oko ovog svjetionika na jugu Istre poznato je koliko su jake kurentije u tom akvatoriju. U nekim trenucima pomisli čovjek da se nalazi na rijeci, a ne na moru, toliko su jake struje. Stoga je i samo pristajanje na hrid prilično zahtjevna manovra.

Na obali nas je dočekao svjetioničar Slaviša Mravičić, djelatnik Plovputa, državne tvrtke zadužene za održavanje i funkcioniranje lanterni na hrvatskom dijelu Jadrana. On nam je, pokazat će se, ispravno sugerirao da je najbolje da nas netko prebaci do hridi i zatim pokupi kad obavimo zadatak. Na kraju smo morali stražariti kod brodice kad bi promijenila kurentija ili bi prošla kakva velika jahta i napravila ogromne valove. Slavišu nismo poslušali jer smo bahato pomislili da smo u ovom akvatoriju odrasli, znamo svaku šeku, svaku poštu, ali nikada, eto, nismo bili na Poreru. Zvuči čudno, ali je tako. Pretpostavljamo zbog nekog respekta prema oštrim stijenama koje se uzdižu s dramatičnog dna. Možda smo si ranije trebali zadati pisanje reportaže pa bismo i prije došli na ovaj komadić tako škrtog, a pričama bogatog grebena.

Tako smo prvi put stupili na hrid koju smo do tada gledali samo s mora, na tu grotu koja je samo to – grota, bez grumena zemlje. Čak i u takvim ekstremnim uvjetima neke biljke uspijevaju rasti. Prvo što primjećujemo, uz nezaobilaznu Brkicu, odnosno Bucu, njemačkog lovnog terijera sa dva imena koji pravi društvo svjetioničarima i neumornim ih lajanjem upozorava kad se netko približava Poreru, ogromni su buseni motara. Uz njega još nalazimo salikorniju. I to je to od biljnog svijeta koje može preživjeti na goloj groti.

Uvijek imaju nešto hrane u rezervi, čisto za preživjeti

Slaviša nas vodi po cijeloj hridi, pokazuje nam svaki detalj, poput sondi za uzemljenje. Zapravo bi ih bilo najlakše opisati kao bušotine koje sežu sve do mora, a služe za pražnjenje energije od groma koji zna lupiti u svjetionik čija je kupola visoka 31 metar. Vjerojatno ga zamaramo pitanjima, ali s druge strane danima nema nikakvog društva pa mu naše prisustvo, rekli bismo, ipak malo i godi. Njegova smjena traje 15 dana. Dakle, 15 dana je na svjetioniku, 15 dana doma. I tako ukrug. Doduše, tih 15 dana na hridi može lako postati i 20 ako je vrijeme loše i pristajanje na Porer postaje nemoguće. Zato uvijek imaju nešto hrane u rezervi, čisto za preživjeti.

Na naše prilično naivno pitanje tko mu doprema hranu, Slaviša sa smiješkom odgovara:

"Nitko, ono što si donesem, to ću jesti. Moraš uvijek imati pašte, riže, brašna… Ako ne znaš kuhati, nemaš tu što tražiti. Zar ovdje vidite nekoga tko će mi nešto skuhati?" Kao da smo to naslućivali pa smo sa sobom ponijeli poveću količinu gurmanskih dobrota na obostrano zadovoljstvo.

Iako će neki reći da današnji posao svjetioničara nije tako težak kao nekada, sama spoznaja da najmanje 15 dana ne možete s hridi dovoljna je da velikoj većini takav posao ne bude, blago rečeno, primamljiv. Još kad to začinimo s vremenskim neprilikama i valovima koji znaju doseći do zgrade i poplaviti je, onda svakako nije nešto što bi se svatko usudio raditi. Vjerojatno je mnogima poznat događaj iz 1966. kada se posada svjetionika Porer morala skloniti u kupolu, to jest krletku, zbog višemetarskih valova koji su naprosto uništili prizemlje zgrade. Za izvanredan pothvat pri održavanju svjetionika u orkanskom nevremenu 4. i 5. studenog 1966. posada je, a radilo se o svjetioničaru i njegovoj obitelji, 1967. nagrađena Plavom vrpcom Vjesnika. Taj je trofej i danas ponosno istaknut na ulazu u zgradu.

Glavno svjetlo putuje više od 20 milja od hridi

Činjenica je da je sve što se tiče funkcioniranja svjetionika automatizirano. Više svjetioničar gotovo da ni nema što tražiti u krletki Porera. Doduše, odlazi gore jednom dnevno provjeriti sve, a ponekad i oprati staklo. Svjetla se automatski pale u sumrak i gase u zoru. Do prije desetak godina je, unatoč automatiziranosti, svjetioničar morao danju navlačiti zavjese u kupoli, a sve zbog leća koje su, zbog izloženosti sunčevim zrakama, mogle izazvati požar. Danas se, pak, leće okreću čak i danju kad nije upaljeno svjetlo, a sve da bi se izbjegla opasnost od požara. Naravno, svjetioničar mora paziti da sve funkcionira besprijekorno, da su ispravne nautičke karakteristike svjetionika, poput glavnog i pomoćnog svjetla, sirene za maglu. Uz to, obavlja, rekli bismo, domarske dužnosti – održava zgradu i okoliš.

Slaviša je na Poreru već treću godinu. U Plovputu je zaposlen skoro 20 godina. Prije toga je bio pomorac.

"Pet godina sam bio na putničkom brodu Uljanik plovidbe, zatim sam radio na privatnim jahtama i drugim putničkim brodovima. Dela san sve, od konobara i mornara do motorista. Jedino na podmornici nisam bio jer u nju ne bih stao", duhovito priča.

Zna puno toga o jednom od najstarijih jadranskih svjetionika, čije glavno svjetlo putuje više od 20 milja od hridi. Toliko je jak odraz leća da nas upozorava da u krletku nije preporučljivo ići po noći zbog mogućnosti oštećenja vida. Kaže nam kako je jedna od dužnosti svjetioničara da, ukoliko zbog udara groma ili nekog drugog kvara koji se ne može odmah otkloniti ne radi glavno svjetlo te se upalilo pomoćno s upola manjim dometom, o tome obavijesti Lučku kapetaniju i obalnu radijsku postaju, u ovom slučaju ORP Rijeka Radio, koji zatim izdaju upozorenje da se plovi s oprezom.

Nedavno smo na našem portalu objavili razgovor s Puležanom Vedranom Trgovčićem, koji već dugo proučava svjetionike na Jadranu, o ovoj lanterni na jugu Istre. On o njoj zna gotovo pa svaki povijesni detalj, a priprema i knjigu o tome. Zato se ovom prilikom ne bavimo detaljnom poviješću Porera koja je, vidi se po onome što je Trgovčić dosad istražio, vrlo bogata i zanimljiva. Slaviša nam kaže da je cijela zgrada iz koje se izdiže toranj građena priobalnim kamenom, odnosno "kamenom od mora", zbog veće otpornosti na uvjete kojima je izložen Porer.

Ljepota Porera je upravo u toj netaknutosti

I danas bi ovakav građevinski pothvat bio ogroman, a onda možete pretpostaviti što je predstavljao prije gotovo dvjesto godina. Nije se štedjelo ni na čemu. Na vrhu su zanimljive brončane gurle za slijevanje kiše. Unutrašnjost zgrade je prilično asketska. Tu prije svega mislimo na inventar. Slaviša spava u jednom sobičku od možda pet kvadrata. Kaže da se navikao ovdje spavati jer zimi jedino tu malu prostoriju uspije zagrijati. Struju, doduše, ima s kopna, ali kakvo bi to rasipanje energije bilo kad bi se grijala cijela zgrada. Struja je, dakle, tu, ali što je s vodom. Pokazuje nam prstom prema šterni. Svjetioničari se koriste isključivo kišnicom. Pitku vodu si donose sami. Vodi nas po zgradi koja je ogromna. Imamo dojam da bismo bez njega doslovno lutali hodnicima ne uspijevajući pronaći izlaz.

Svjetioničar nije raspoložen za puno gostiju, a turisti stalno vrebaju u blizini Porera u nadi da će ih on pozvati da se iskrcaju. No, on to ne čini. Pa nije turistički djelatnik koji će uokolo voditi grupe ljudi i pričati im istu stvar nebrojeno puta. Uvjerili smo se da ima prećeg posla. Uostalom, ljepota Porera je upravo u toj netaknutosti. Zagaditi ga ljudskom potrebom da nogom masovno kroči na svaki djelić ovog planeta bio bi, barem što se nas tiče, neoprostiv grijeh.

I mi ćemo ga kao i prije gledati iz daljine i diviti se njegovoj monumentalnosti, s tom razlikom da ćemo odsada mahnuti svjetioničaru kad budemo prolazili pokraj lanterne. (Bojan Žižović)