'Danas probijamo led, treba se pojaviti. Psi laju, prajdovi prolaze!'

Ovo je štorija o Nikoli Peziću. On je gay. Štoviše, za sebe će reći da je peder. Ne volim te strane riječi, imamo dobru hrvatsku riječ za to, kaže mrtav ozbiljan. "Kao što crnci u Americi jedan drugome govore 'nigga', tako i neki od nas među sobom koristimo riječ 'peder', i to nam je posve u redu, osim ako je rečeno s namjerom vrijeđanja". Ta mala informacija koja bi u nekim drugim okolnostima bila skroz naskroz nebitna je nešto što ga vjerojatno i najviše obilježava, podatak koji je široj okolini vrlo intrigantan, zanimljiv, kontroverzan, pa kao takav dominira u karakteriziranju čovjeka. Pogotovo u malim sredinama. 'Znaš, čuj, on je jedan od onih tamo'.

Ali, Nikola nije samo gay. On je i prevoditelj, antropolog, poduzetnik u turizmu, entuzijast u gastronomiji, ali i naturalizirani Istrijan. Naš čovik, po odabiru, trudu i radu na istarskoj zemlji, shvaćanju, spoznajama, svjetonazoru. Ma, jednostavno je naš, a furešt. Jedino ga naglasak izdaje. U Puli ga poznaje zaista mnogo ljudi, tu je, dio je ekipe. Točnije, istarski je zet, veli da se primužio u Istri, a partner mu je lokalcima poznati Puležan Goran Zgrablić, priznati hrvatski fizičar, ali i pokretač 'Eat Istria' i dugogodišnji gastro autor. Inače, naš sugovornik je iz Ivanić-Grada, dugo je živio u Zagrebu, u slobodno vrijeme je DJ, njegove ritmove moći ćemo čuti i na after partiju Pridea, a i ozbiljan je kvizaš - od Potjere i Eunigme do Šifre i Jokera.

Nikola i Goran su u vezi skoro devet godina. Kada su se upoznali, Goran je živio u Istri, a Nikola se ubrzo doselio k njemu. "Izuzetno mi je bilo drago doći u Istru, stvarno osjećam ovaj poluotok kao svoj drugi dom. Ovdje imam jako širok krug prijatelja i poznanika, pa se tim više osjećam kao domaći, makar bio od priko Učke", kaže Nikola te u šali dodaje da je on sada možda i više Istrijan od svog partnera, budući da se Goran morao odseliti poslom u Zagreb.

Danas se u Puli održava prvi Pride, Povorka ponosa, Gay parada, kako je kome draže. Organizatorima i LGBT osobama je draži naziv Pride, pa ćemo ga zato i koristiti u nastavku. Dakle, Pride nam izgleda kao savršen moment za direktan razgovor s jednim pripadnikom seksualnih manjina, jednim od rijetkih koji se bez problema 'outa', izlazi iz ormara. Nikoli nije nikakav problem pričati o tim temama. Dapače.

- Većinom to što je netko gay postane dominantna karakteristika osobe, kada ga upoznaš, pa je tako to bila i prva glavna informacija kada sam upoznao tebe. 'On je Nikola Pezić i on je gay'. No, kasnije sam saznao da si svašta nešto drugo...

- Taj dio priče je kompliciran. Osobno ne volim kad netko kaže „ali ja nisam samo gej, to nije tako bitno“, jer, htio ti ili ne, bitno je. Naravno da si i još mnogo toga, ali ovo je jako bitan dio tebe. Postoje opet i ljudi koji neke svoje identitete pretjerano ističu i ponekad imam podijeljene osjećaje oko toga. Prošao sam i ja tu fazu i mislim da je to bilo nekako normalno nakon outanja. Kada se godinama skrivaš, skrivaš, skrivaš, pa se odjednom oslobodiš toga, izađeš iz ormara i očekivano je da imaš tendenciju pretjerivanja. Ali to ima svoje zašto. Kako sam ja jako dugo čekao da podijelim taj dio sebe s ljudima, to je u jednom času otišlo u drugu krajnost. Kasnije to više nije tolika potreba, logično. Sada sigurno neću pri upoznavanju s nekime reći 'ej, bok, ja sam peder'. Ali, da je to izuzetno važan dio mog identiteta - itekako jest.

- Kada si se outao?

- Sada imam 39, a outao sam se negdje s 25. Nekim ljudima i ranije.

- Hoćeš li ispričati našim čitateljima kako je to izgledalo?

- Prvi izlazak iz ormara je bio s 20 godina, i to ujni. Ona je to naslutila, no ni ja nisam tada bio siguran. Skužila je da nikad nisam s nekom curom...

- Retko te viđam s devojkama, a viđam te svaki dan...

- Upravo to. Ispitivala me da možda nisam gay, želim li pričati o tome. Rekao sam 'pa možda'. Kasnije me jedan frend isto to pitao, pa je dobio sličan odgovor. S 25 godina se dogodio neki klik u glavi, rekao sam si 'pa čovječe, od koga se ti skrivaš, čega se bojiš', pa sam počeo govoriti svima. U početku je znalo biti dramatično, no s vremenom su ljudi i jedni drugima počeli govoriti o meni - inače obično nije u redu autati ljude mimo njihove volje, ali meni je to bilo u redu - i postala je opće poznata činjenica. S kojom nitko nije imao problem. Danas, ako postoji potreba, to ću slobodno reći, ako ne, neću, i ćao. Ne inzistiram na spominjanju toga ali gotovo svi koji me znaju znaju za mene.

- Tada si već imao dečka, ili simpatiju?

- To je došlo kasnije, u dobi od 30, kada je počelo moje naturaliziranje u Istrijana. Moj dečko je u početku bio zatvoreniji, pa sam ga motivirao da se outa. Predstavljao bi me kao svog frenda, što je mene užasno smetalo. Ali znam i sam da je to proces kojem treba dati vremena, pa je brzo prevaziđen. Danas smo što se toga tiče na posve istoj valnoj duljini. Nikada nismo imali problema ni sa kime, osim par neugodnih situacija u izlascima, ali ništa značajno.

- Neki ljudi se nikada ne outaju.

- Neki ljudi tvrde i da je ostati u ormaru izbor. Da, ali i ne. Ormar kao takav nije izbor. Kada se rodiš, okolina pretpostavlja da si heteroseksualan, a biti LGBT je nešto čudno, nerazumljivo… Mogu razumjeti da je u nekim okolnostima izrazito teško napraviti taj korak, ali ne razumijem zašto to svakoj LGBT osobi nije općeniti životni cilj. Život je puno lakši jednom kada to napraviš, osim ako imaš nesreću da živiš u izrazito zadrtoj sredini - ali naša pretežno nije takva. Ali, čak i u takvim okolnostima poželjno je pomaknuti granice, a to se neće desiti samo od sebe. Ima mnogo ljudi za koje se zna da su gay, ali to nikada nisu priznali okolini, pa čujem komentare mrzitelja u stilu 'ja znam puno gejeva, i oni kažu da im ne trebaju povorke i parade'. Ali trebaju, itekako trebaju, upravo zato što gay osoba ne vodi život kao i heteroseksualna većina. Heteroseksualni ljudi ne znaju za naše probleme, i niti ne mogu znati, a svi oni ne stanu u ovaj intervju. Kad si u ormaru, skrivaš veliki dio sebe, nemaš se kako izraziti, i zato je, među ostalim, bitno da postoji prajd - on šalje poruku da nisi sam, da ima još takvih kao što si ti. To je jako oslobađajuće.

- Suma sumarum, ako posljedica pulskog Pridea bude da se samo jedna gay osoba, muška ili ženska, odluči na outanje, smisao Pridea je ispunjen.

- Moramo od nečega početi - nije ni Zagreb Pride odmah dao rezultate. Ali potrebno je i glavom kroza zid i onda priča pomalo raste, postižeš sve više i više. Nemam očekivanja da će ove godine biti naročito puno ljudi, ali dogodine će nas sigurno biti više. U Zagrebu je u jednom trenutku bilo desetak tisuća ljudi, i to je onda sila na koju se treba računati.

- Koji bi bio neki tvoj konkretan savjet za mlade koji se imaju potrebu outati?

- Težite tome da živite otvoreno. Kada si u ormaru, moraš konstantno misliti kako sakriti svoj identitet. Od prijatelja, kolega na poslu… to je stalan život u stresu. Ormar nije zdrav, kvaliteta života opada. A opet, potpuno je razumljivo da postoje okolnosti kada doista nije uputno outati se, kada treba pričekati. Recimo, ako ste mladi, bolje je čekati da se osamostalite, ukoliko živite u neprijateljskoj sredini. Mogući su svakakvi slučajevi, nasilje, izbacivanje na ulicu… Ali, treba se pripremiti na to da jednog dana staviš muda na panj i kažeš 'pička vam materina, ja sam peder, lezba, štagod, eto', u većini slučajeva posljedice neće biti tako strašne.

- Moj je dojam da će na pulskom Prideu ipak biti mnogo više hetero ljudi, podržavatelja Pridea, ali je cilj da se kroz godine taj omjer obrne.

- Zapravo i ja to očekujem, mislim da velika većina gay ljudi u Puli neće doći na Pride, iz ovog ili onog razloga, što ne znači da ne žele. Vrlo brzo će lokalna ekipa shvatiti da se može, samo treba malo stisnuti zube, skupiti hrabrosti i pokazati se. Bez odvažnosti se društvo ne mijenja. Ovo je prvi pulski Pride, sad probijamo led, treba se pojaviti.

- Moramo spomenuti i mrzitelje, nažalost ih ima, iako sasvim sigurno ne predstavljaju Pulu. Većina je ipak tiha i podržava tuđu ljubav. Primijetio sam da si bio podosta aktivan na društvenim mrežama, odgovarao si na provokacije. Odakle ti volja?

- Kako sam hispanist, nosim don Quijotea u krvi, a znamo njega, bori se s vjetrenjačama. Neki komentari su zaista bili užasni, pa čak i za prijavu policiji, budući da su prelazili granicu slobode govora. Drugi su bili blaži, vjerojatno proizašli iz nerazumijevanja, pa sam tu pokušao pojasniti ljudima čemu služi taj prajd. Neki od njih su govorili da Pride nama ne treba ali dovoljno je bilo pročitati neke od komentara da se vidi da je Pride i više nego potreban. Drugi kažu da je gejevima zapravo dobro, da smo zaštićeni kao lički medvjedi… Pa ja pitam znaju li kako je gejevima? Ne znaju, ne mogu ni znati jer nisu gay, pitanje znaju li makar gej ljude, dakle opet pucanj u prazno. Mrzitelja uvijek ima, ali kao što kaže jedan stari transparent, psi laju, prajdovi prolaze!

- Neki pak kažu da djeca ne bi to trebala biti jer će u protivnom, eto nekom magijom, i oni postati mali gejevi.

- Najgluplji argument na svijetu. Gay se ne postaje, gay se rađaš. Djeca gledaju sto drugih gluposti bez ikakvih problema. Po toj logici ne bi, npr. , trebalo voditi djecu na utakmice jer će možda vidjeti ljude kako se mlate. Na Prideu barem vide ljude koji se vole. Neki ljudi su bez razmišljanja ispalili bi radije da dijete gleda tučnjavu nego Pride. Ma bravo, frende. Nemate brige, djeca vam neće postati LGBT od prajda, ali mogu naučiti da postoje drukčiji ljudi, mogu naučiti poštivati ih i prihvaćati. A ako vam djeca već jesu LGBT, povorka će im pomoći s prihvaćanjem sebe samih. Ne možete ih odučiti da budu LGBT ako to jesu, a ako to pokušate, možete im jedino zagorčati život. To valjda nijedan roditelj ne želi svom djetetu.

- Neki nemaju više što reći da bi verbalizirali svoje mrziteljske nagone pa idu na sulude argumente oko propasti Rimskog carstva, da će maltene doći do nekakve apokalipse ako se gejevi budu nastavljali outati.

- Antička Grčka i Rim imali su povijest seksualne permisivnosti, koja je trajala stoljećima i stoljećima bez ikakvog civilizacijskog sunovrata. I to je naša zapadnjačka tradicija (smijeh). Kasnije dolazi do širenja kršćanstva, koje sa sobom donosi i homofobiju. Od legalizirane religije u Rimskom carstvu početkom 4. stoljeća do kraja istog stoljeća ono postaje službena religija, i niti stoljeće nakon toga to carstvo se raspada. Pa ti vidi tko je tu zeznuo stvar! Kao antropolog mogu reći da u nekim civilizacijskim okolnostima može imati smisla branjenje nekih pojava i čvrsta tradicija. Ali, mi danas živimo u 21. stoljeću. Prava seksualnih manjina treba shvatiti kao razvitak civilizacije. Došli smo do tog stupnja da si to možemo priuštiti, doista ništa ne košta. To je znak da je društvo izrazito uznapredovalo, a to je dobro za sve nas. Tradicija za koju se zalažu protivnici LGBT osoba pripada nekim vrlo drukčijim društveno-političko-ekonomskim okolnostima i danas je više nema smisla kalemiti na društvo koje se jako daleko odmaklo od tih okolnosti. To je neprirodno! Nismo u bliskoistočnoj pustinji otprije par milenija.

- Možda je dobar dio mrzitelja jednostavno rezignirano općom situacijom u nas. Imaju male plaće, ne ide im dobro u životu, potlačeni su, pa se istresaju na drugim potlačenim ljudima jer je to tako valjda lakše.

- Jednom sam čovjeku koji je iznosio neki svoj problem napisao 'pa dobro, onda se organiziraj i probaj to riješiti, napravi svoj prosvjed, ja ću te prvi podržati'. Neka se ugledaju na nas, mi ne sjedimo doma i cmoljimo, niti se samo istresamo na društvenim mrežama. Ne stoji nikakva strašna agenda iza nas, organizatori prajda su nekoliko pulskih entuzijasta i to je sve. A netko tko je nezadovoljan sam sa sobom valjda traži bilo koji razlog da mrzi nekog drugog pa da mu bude lakše u životu. Brate, što sam ti 'ja' napravio, što ti je prajd napravio? De gledaj svoja posla. Toliko drugih stvari te jebe u mozak, od politike do šefa na poslu, ali tu se bojiš, tu si njurgaš u bradu i ne poduzimaš ništa, pa ćeš se meni praviti baja. Od sto stvari koje te jebu, ja definitivno nisam taj! A opet, tko zna, možda bi ti baš trebalo kurca pa biš bio mirniji! (smijeh)

- Bi li vam bilo lakše da ste se rodili u nekoj drugoj zemlji?

- Ne treba pretjerano romantizirati ni zapadne zemlje za koje ljudi vole misliti da tamo svi mijenjaju rod na dnevnoj bazi, ali možemo navesti primjer Španjolske. Tamo vidiš i gejeve i lezbijke i queer i nebinarne osobe kako se drže za ruke i ljube na cesti, a sve to na fešti njihovog sveca zaštitnika. Dakle, katoličkoj. I nikome prisutnome to ne smeta. Ako može Španjolska, sigurno može i Istra.

- Ne spominju se napadi prema turistima, je li ih uopće bilo? Stječe se nekakav dojam da smo gay friendly turistička destinacija.

- Bilo je nasilja, nemoj misliti da nije, samo se za to često ne zna. Čuo sam za slučajeve koji nisu prijavljeni policiji. Ljudima se jednostavno nije dalo. Prihvaćanje jako varira od sredine do sredine, recimo Rovinj je jako popularan među gay populacijom - ali to je Rovinj, s dugom tradicijom prihvaćanja šarolikog spektra gostiju. Nešto južnije - tu bih i ja razmislio hoću li se pokazati kao gej u javnosti, kao što inače činim, ako mi tako dođe. Oprez je, nažalost, uvijek potreban, a prajd je jedan od koraka na putu do društva gdje tako više neće biti.

(Razgovarao Marcello ROSANDA)